Arhiv tekstova
Za što reći hvala?
Ovih dana, kada je svršila žetva, često su se čule riječi zahvalnosti Bogu za uspjeh. Razmišljao sam tako o značenju te riječi. Teološki gledano zahvalnost je stav kojim religiozni čovjek u zahvalnoj molitvi ili žrtvi zahvalnici zahvaljuje božanstvu za primljena dobročinstva, duhovna i tjelesna. U toj kreposti božanstvo se doživljava kao darovatelj. Želio bih stoga da ovdje zajednički malo opširnije razmislimo o biti toga stava zahvalnosti pred Bogom.
Pokušajmo na pjesnički način, u slikama, izreći ono što je istina između čovjeka i Boga. Većina učenjaka prihvaća pretpostavke da je svemir nastao nekom praiskonskom eksplozijom. Možemo, međutim, reći da je svaki ljudski život, svaki čovjek osobno, nastao također upravo veličanstvenom eksplozijom. Dogodilo se to u trenutku kad je Bog odlučio stvoriti nas. Tad je zazvao naša imena, tad je izgovorio nas i mi smo postali stvarnost. U tom trenutku se počela okupljati materija da bi postala naše tijelo, a i sve psihičko, emocionalno, razumno, voljno – sve ono što čini naše pamćenje i sjećanje, našu maštu, naš karakter, naše životne nazore, sve što čini naš psihički i duševni život – sve se to počelo okupljati da postane naše.
DUH LJUBAVI: Bog je odlučio da iz dubine svoje ljubavi udahne duh i našu osobnost i da mi oživimo – sav taj splet psihičko-biološkog života i postanemo bića, osobe. Ne samo to. Bog je skupio sve vrijeme u kojem ćemo mi proživjeti, koje ćemo mi oblikovati i kroz koje ćemo mi prolaziti da nastane naša osobnost. Bog je stvorio zrak koji ćemo udisati i izdisati. On je stvorio mirise koje ćemo mirisati, hranu koju ćemo jesti i uživati, piće koje ćemo samo mi piti. Bog je tada za nas stvorio sve ono što će gledati naše oči, sve slike i fotografije, svaki sat i sve sobe, prostore, zvijezde, Sunce i Mjesec, svijeće i sve što će ti biti potrebno da živimo. Bog je tada skupljao sve zvukove, sve što će naše uši čuti i preko čega ćemo slušati riječi i glasove ljudi, zvukove prirode i glas praiskonskoga vječnog Stvoritelja. Bog je okupio sve vode u kojima ćemo se mi prati, sve misli koje će postajati naše i od kojih ćemo mi kombinirati nove misli; sve osjećaje koji će biti naši, sve reakcije koje ćemo mi oblikovati.
A onda je skupio u nas slobodu i dao nam da odlučujemo, darovao nam je savjest da se opredjeljujemo za dobro ili za zlo, da znamo što znači biti human i da znamo razlikovati znakove dobrote od znakova mržnje. Bog je stvorio ljude koji će biti naši roditelji, naša braća i sestre, naši sugrađani i naš narod. Stvorio je i ljude koji će nam biti učitelji, profesori, vjeroučitelji i svećenici, skupio je ljude koji će biti naši sugovornici, odgojitelji prijatelji, partneri, naši životni sudrugovi. On je okupio kulturu i civilizaciju jednog naroda, stvorio je jezik, filozofiju i znanost, stvorio je umjetnost i načinio alat i pribor koji će biti nama potreban da njime radimo, djelujemo, živimo.
DO CILJA S BOGOM: Bog je znao da ćemo griješiti, znao je da ćemo oboljeti i biti često neuspješni, hendikepirani, nepravedno kritizirani, da će naša patnja biti velika, naše bolesti opasne i da ćemo konačno umrijeti. To je kao kad otac kaže sinu da pođe u obližnji grad. Otac zna da će sin prolaziti livadama, čvrstim putovima, ali mora prijeći i preko močvare, mora gaziti blato, mora se čuvati prehlade, ali i paziti da se ne uprlja, da može ući u grad.
Mi imamo pred sobom putovanje koje se zove naš život. To putovanje može biti uspješno i možemo doći u grad Božji ako se držimo Božje ruke, ako vjerujemo u onoga koji stoji iza nas, koji je pokraj nas i koji nas nosi. Ne može čovjek bez Boga ispuniti svoju životnu zadaću i stići na cilj svojih životnih putovanja.
Bog uživa u nama i u našem životu. On nas neprestano s naklonošću motri, svaki čas nam želi priskočiti u pomoć, biti uz nas. Bog jedva čeka da ga zamolimo za pomoć, da mu reknemo »Hvala« što nas prati, da očekujemo njegovu ruku i da vjerujemo da nas nikad neće napustiti. Ne samo to! Bog je postao čovjekom da bi kao čovjek postao prisutan, opipljiv, s nama na putu, pomoćnik, liječnik, prijatelj. On je htio proći iste korake i padove na našim putovima. On se htio provlačiti kroz šikare naših patnji, bolesti, kritika, nemilosrdnih neuspjeha. On je htio prolaziti kroz naše močvare, biti ranjen, protjeran, slijep i gluh, pa čak i pribijen na križ samo zato da mi shvatimo da nas on voli da nas prati i da smo mu mi neizmjerno važni.
Istinska eksplozija koja se dogodila jeste svaki čovjek ljudske povijesti. To je eksplozija božanskog Srca, erupcija ljubavi svemogućeg Stvoritelja, to je neizmjeran ocean dobrote, vjernosti, nježnosti i prisutnosti Spasitelja svijeta.
Važna je stoga naša zahvalnost i ispravan odnos prema Stvoritelju, a jedan od najljepših primjera ove ispravne i neophodne zahvalnosti jest i naša »Dužijanca« koju željno iščekujemo i ove godine.
