Arhiv tekstova
Raskrivanje risa
Bitno je, nekako, svečan. Ris. Ovaj sadašnji. U Bačkoj. Za mnoge. Od nas. Mami lakoćom rada. I vedrošću radnika. Osobito kosaca. Nadaje se, jednostavno, kao prijemčiv… Onima koji tek radoznalo gledaju ga. I onima koji stvaralački iskušavaju ga. Svatko htio postati sudionik bi… Risa. Kad vidi slike. Ove. Od Jurige. Izvrsne. I riječi. Romićeve. Pročita. Odlične. Ovdje. U knjizi ovoj. Naslova jednostavnoga. Tek. Ris. Joj je ime.
Istina, nije to. Baš od tako davno. To, naime, da je ris takav. Svečan. I prijemčiv. Za sve. Kao u slikama Juriginim. I Romićevim riječima. Što takav je. Drugačiji nekoć bio je. Uveliko. I u bitnome. On. Ris.
OD JUTRA RANOGA: Ranije iziskivao napor je. Ris. Recimo još i trud. Preveliki. Ruke žuljave. Tražio je. I starih i mladih. I muških i ženskih. Od jutra ranoga. Do mraka kasnoga. Najteži posao bio je to. U godini svoj. I rađen je. Bez prigovora. I mrzovolje. Velike. A u »srid kanikule«. Marno. Usprkos svemu. Rađen je. Ris. Takav. Znalo se – život daje. On. Tako. Samo se risom »kruv mogo čekat«. Bezbrižno. »Cile« zime. Do »lita«. I sakralno nosi (o je) zato. U sebi. Ris. »Kruvonosan«. Taj. Takav. Težak.
A danas, rekosmo, to više nije. U svemu baš tako. Tehnika je uveliko zamijenila. Čovjeka. I njegov rad. Olakšala. Kao suvišno, uklonila je. Ona napor. Mnogih. Počesto. U mnogočem. U radovima. Oko zemlje. Onaj zajednički, recimo. Te ih danas nema. Ni prevelika truda. Ni rada više ljudi. Na istom pos-lu. Zajedno. Odjednom. U risu, na prim-jer. A nema ni Juriga. Ni Romića. Često. Svagdje. Da o tomu izvješćuju. Slikom i riječju.
A nema ni mnogo sakralnosti. U svemu tomu. Oko risa. I »kruva«. Danas. I ovdje. A tako, izgubljene su i mnoge draži. Svega. Pa i risa. Mnogovrsne draži. Velikoga rada. Toga. Mnogih. Odjednom. Zajedno na – osiguranju hrane.
Na djelu je nestanak. Ne Jurige i Romića. Već draži oko svega toga. Nestade stoga i onoga sakralnoga. Ali i čovjeka u središtu. Ukorijenjenoga. Na strništa, naravno. Ovdašnja. Bačka. Paorska. Bunjevačka. Nema. Obesredišten je. Tehnika i »novci« u »sridini«. Su.
SJEĆANJA NA NESTALO: Pa ipak, ono izgubljeno a drago ipak mami. Viševrsno. Stalno. I snažno. Nestalo. Privlači, jednostavno, ono. To nedostajuće. A vrijedno… Mamljivo nekako. Je. Zato se to i mora prizivati. U sadašnjost, napose. Ono što privlači. Tako. Jer, drago se konzervira. Ritualom prikaza. Ponajbolje. Sada. I ovdje. Pokazno. Je. Sjećanja na nestalo, a vrijedno učvršćuje. Se. Nekako, jednostavno, svetkovinama. Takvim. Dužijancama našim. Ovdašnjim. Što upriličuju se. I ris je sada takav. Tek priređuje se. A priredba je njegova svečana. Po naravi. Uobičajeno jednom. Na njivi. U godini. Početkom »kanikule«. U glavnom za Dužijance, rekosmo. Ovdje. Oko Subotice. Organizira se tada priredba drame risa. Tek podsjećanja radi. Na naporno nekdašnje. Što vrijedno. Je. I izgubljeno. A sakralno bijaše. Tako se, kazasmo već, sjećanje na vrijedno hrani. Poglavito kod mladih. Krijepi se, jednostavno, život tako vrijednoga…
I fotografijom? Dakako. Može se. Tek se ono još više rasplamsava. Tako. Njome. Svuda. Gdje majstora. I mjesta za to ima. Osobito. Još mnogovrsnije draži pobuđuje. Ona. Majstorska fotografija. Jurigina, napose. Što zna se. Već. U Subotici. Zbog Subotice. I žitelja njezinih. Jer, sjećanja na vrijedno. A izgubljeno. Ona budi. Raskriva. Oku običnom ono skriveno. Fotografija. Jurigina. Budući da njom se dobiva okvir lijepoga. Na slikama Juriginim, rekosmo, osobito. I napose. Ponovno.
ZLATNI OKVIR LJEPOTE: To nije ništa. Novo. Od Jurige, dakako. Znan je. On. Već odveć. Dobro. Preznan. Ovdje. I šire. Po tomu. Onaj je to što Subotici okom daje zlatni okvir ljepote. Često. I dugo. A takav i Romić biva. Počesto već. Istina, riječima. Svojim. Od predaka baštinjenim… A ono je lijepo ipak bilo skriveno… Ponavljamo. To ponovno. I ovdje. Ono lijepo. Na njivi. U radu risara. Na risu. Skrivalo se. Do Dužijanci. I priredbi njezinih. Ali još više i majstora naših. Što raskrivahu…
Jer, izlazak na vidjelo. Svega toga. Je važno. A ovisi. O mnogo čemu. O oku ponajviše. Ali i o jeziku. Jer to skriveno skriva se. Stalno. Najčešće. A čovjek je onaj koji gdjegdje daje. Izaći skrivenome. I lijepome. Na vidjelo. Raskriva on. Unajmanje dvovrsno. Je. Otkrivanje. Ovdje. Lijepoga. Može biti okom. I jezikom. Vidimo u knjizi. Ovoj. Za jedno ovdje mari Augustin. Juriga. Za drugo onaj zlatni. Romić. Zlatko. To vidimo. Ovdje. Čitamo. U knjizi ovoj. Lijepoj. Na način ovaj. Zavidan. Po mnogo čemu. Zbog mnogo čega. Zbog mnogih. Nas napose. Jer, ne znamo. Mnogo. O skrivenim ljepotama. Risa. Do raskrivanja slikama. I riječima. Ovima. Što stoje pred nama. Uhvaćenim. Okom. I jezikom. Juriginim. I Romićevim. Po radi nas. I draži naših. Zajedničkih. Podsjećanja radi. Više na sakralnost. I na ono prijašnje. U i oko risa.
