Arhiv tekstova
Vrijedno i lijepo narodno blago
U današnje vrijeme sve se rjeđe može vidjeti unikatna bunjevačka narodna nošnja. No, još uvijek postoje ljudi koji prije svega vole običaje i narodnu nošnju, kojima se diče i ponose. Među najistaknutijim sakupljačima ovog narodnog blaga je subotička obitelj Piuković, s čijim smo članovima Grgom Piukovićem i njegovom suprugom Dominikom, razgovarali o sakupljanju nošnje i što ih tome privlači.
Odmah na početku razgovora Grgo Piuković je rekao kako je o ljubavi i želji teško govoriti, sva ta nošnja i običaji su u srcu, u obitelji i to je mnogo dublje nego što se može ispričati.
UNIKATNA NOŠNJA: »Na prvu nošnju naišao sam na nekadašnjoj stareškoj pijaci u Subotici. Svidjela mi se i kupili smo je, tada je bila namjera da se to iskoristi za lutke, za njihova odijela, no nošnja je sređena i danas se nosi i koristi. To je kao zaraza, i kad se krene ne može se stati«, kaže Grgo Piuković. Tako je sve i počelo. Godine 1968. počeli su kupovati nošnju, sakup-ljati je i čuvati. Kako nam priča Dominika, »želja nam je da to ostane u našem gradu i u našem svijetu. I djecu smo odgajali u tom duhu, da vole svoje«. Imali su više ponuda da otkupe svilu i ostalu nošnju, no, kako kažu, nije se sve moglo otkupiti, pa je često prilika i propuštena.
Unikatne nošnje, koje su u vlasništvu obitelji Piuković, možemo vidjeti na proslavama žetvenih svečanosti u Subotici – Dužijanci. Oko nošnje koju posjeduje, ova obitelj ima posla tijekom cijele godine, ali je svakako najviše posla oko nje u vrijeme kad se približava žetvena svečanost. Dominika sve sama pere, pegla, štirka i priprema za Dužijancu.
Pored na Dužijanci, oni sa svojom nošnjom sudjeluju i na Tijelovskoj procesiji, Prelu i svim drugim manifestacijama koje su vezane za bačke Hrvate. U njihovoj kolekciji ima šlinga, svile, kumaše, svile na plišane grane, piketa i sefira. Po usmenoj predaji, kako kaže Grgo Piuković, posjeduju unikatan piket koji ima oko 130 godina i to je bilo vlasništvo njegove pramajke. Uz ženske narodne nošnje posjeduju i muška odijela. Ova odijela su novijeg datuma, pravljena su oko 1940. godine. Muško odijelo sačinjavaju: čizme, čakšire, bijela košulja, prsluk, kaput i šešir. Pored već spomenutih manifestacija, ova odijela se mogu vidjeti i na momcima koji na Veliku subotu čuvaju Božji grob u Katedrali sv. Terezije Avilske u Subotici.
OBIČAJ ODIJEVANJA: Pokraj toga, tu su i drugi odjevni predmeti, kao što su: rađene rojtoš marame, svilene marame koje se povezuju na dva kraja, te rađene papuče. Kada smo već spomenuli svilene marame koje se povezuju na dva kraja, moramo reći da je danas malo žena koje se tako povezuju i koje to znaju raditi. Sve te marame, kapice i papuče sastavni su dio ove nošnje. Nekada se točno znalo, što se kada nosilo. Kod kuće su žene nosile cicova i konafaska ruva i iznošen sefir. To se nosilo ljeti, a zimi su se nosile pajske suknje, parketski leveši, paja i pregače za rad kod kuće. Pregače su bile osnovne za ženski svijet u kući. Sefiri i satini su se nosili nedjeljom u crkvu, djevojke su ta odijela nosila i u kolo. Sukna, veluri, svile i brokati su bila svečana odijela koja su se nosila velikim blagdanima i u svatove. Uz ta svečana odijela bile su obvezne svilene marame.
Čiste atlaske svile su odijela novijeg vremena. Sve te nekadašnje svile i ti materijali se više ne mogu kupiti. Neki od starijih krojača i danas, uz mustru znaju sašiti ovu nošnju, no, i njih je sve manje. Nažalost, danas se malo uči i govori o nošnji bačkih Hrvata Bunjevaca. Njenu vrijednosti i bogastvo poznaju samo pojedinci. Kako kaže Grgo Piuković: »Nažalost, lakše je pronaći staru nošnju, nego onoga tko će je obući«.
O ovoj nošnji bi se moglo puno govoriti i pisati, jer svako odijelo za sebe ima posebnu priču i način odijevanja. Svu tu vrijednost i ljepotu moći ćemo vidjeti na ovogodišnjoj centralnoj manifestaciji »Dužijanca 2004.«.
