Arhiv tekstova
Kako, molim?
ZLO OKO
Vojvodina je platila i još plaća preveliku cijenu velikosrpskog nacionalističkog, osvajačkog i mitomanskog opsjenarstva. Cijena se plaća u neodoljivom procesu svojevrsnog tihog etničkog čišćenja. U njemu se tope, asimiliraju i nestaju autohtone vojvođanske nacionalne zajednice. Vojvodina postaje etnički sve čistija.
Udario bijaše u potonjih petnaest godina taj nacionalizam na sve ono što je Vojvodinu ponajviše činilo Vojvodinom, dakle, najspecifičnijom europskom regijom u kojoj se skladno prepliću brojne nacionalne zajednice, religije i kulture. Uvijek se s visokih beogradskih čardaka sa zavišću, nerazumijevanjem i »zlim okom« gledalo na ravnu Vojvodinu, njezina žita i njezinu kulturnu i civilizacijsku superiornost. Najprije je taj opsjenarski osvajački poriv, sve u ime viših nacionalnih ciljeva i sjedinjavanja »razjedinjenog« nacionalnog korpusa, ispraznio njezine domaćinske ambare, brižno i marljivo stjecane i punjene. Prevukao je iz Vojvodine u svoju Alibabinu pećinu sve što se moglo prevući, a što nije bilo obješeno na nebesima. Nije se taj poriv iz svojih beogradskih sinekura, vječito željnih rezultata tuđega rada, mnogo brinuo hoće li se i kako ubuduće ti ambari opet puniti.
Zatim je digao ruke, onako kako to rade drumski razbojnici, zainteresirani jedino za brzu i jednokratnu pljačku, od brige o tome kako će se oranice uzorati i posijati i požeti, kako bi se opet imalo. Digao je ruke i od vojvođanske industrije, jer što će industrija onima koji su vječito gladni tuđih životnih teritorija. Sačuvao je samo ono što će ga jeftino hraniti i na čemu se Miloševićevi i potonji demokratski »biznismeni« mogu brzo i lako bogatiti.
Usput je očistio sve vojvođanske političke, državne, kulturne, obrazovne, znanstvene i stručne institucije od onih koji su se držali reda i rada. Čemu »glupi« paorski red i rad u velikom povijesnom vremenu, kada se radi na sjedinjavanju svih »vjekovnih ognjišta«?! A tamo gdje se radi na ognjištima, tamo mora i da se gori, a nitko poslušnije od Vojvodine nije umio gorjeti i davati vojne obveznike, šarolikog etničkog sastava, da za »svetu srpsku stvar« ginu u kukuruzištima Slavonije i da se brukaju, ubijajući i progoneći nevoljnike, iste kao što su i oni. Milenko A. Perović, Monitor, 30. srpnja
JEDNOSTAVNO, A TOČNO
Ako je, dakle, pala popularnost HDZ-a, Sanader treba sjesti pred televizor i gledati reklame, glamurozne emisije kojih ima u obilju na svim televizijama, sapunice, filmove, humoristične serije – da vidi što to gledaju njegovi birači. Pa onda treba čitati sve revije, raspitati se koliko posto Hrvata sudjeluje u klađenju i igrama na sreću, pa posjetiti tržnice i buvljake, prodavaonice, restorane i kafiće, burze rada, škole, sveučilišta, pučke kuhinje, sva za materijalno stanje znakovita mjesta po selima i gradovima – pa će svuda vidjeti kako bogatstvo bježi od siromaštva a siromaštvo se, težeći mu, zanosi bogatstvom, i kako je svuda presudan – novac. Ne povijesne misije, ne civilizacijski pomaci, ne Europa, nego novac koji je, uostalom, u temelju i povijesnih misija, i civilizacijskih pomaka, i Europe, i Amerike. Milan Ivkošić, Večernji list, 30. srpnja
NAORUŽAN
I RAZORUŽAN
Kada bi mi netko pričao o tome kako su u Karađorđevu Tuđman i Milošević dijelili BiH rekao bih mu: »Dakle i Vi tvrdite da je Milošević dobar čovjek. Naime, Vi vjerojatno susret u Karađorđevu zamišljate ovako: Milošević kaže Tuđmanu – ‘Znaš Franjo, mi imamo toliko i toliko aviona, toliko i toliko tenkova, toliko i toliko teških topova, toliko i toliko…. A vi Hrvati imate tisuću kalašnjikova, isto toliko lovačkih puškica i dva topa. Ali, bre, Franjo, ja sam ti, bre, dobar čovek. Evo ruke – pola Bosne meni – pola tebi’.«
I novi predsjednik Srbije dobar je čovjek. Jer je relativizirao Franjinu krivnju, a ne Slobinu! On zna da je za rat isključivo kriv Franjo, ali ipak dijeli krivnju na sve podjednako, na isti način na koji je do zuba naoružan Sloba, davao razoružanom Franji pola Bosne. Kao i sadašnji hrvatski predsjednik, Tadić kaže da se svi svima trebaju međusobno ispričati. Doista je dobar čovjek! Josip Pečarić, Fokus, 30. srpnja
TKO VOLI BIPATRIDE?
Međunarodno javno pravo ne »voli« ni apatride, niti bipatride, odnosno osobe s dva državljanstva. Oni stvaraju određenu zbrku i smetnju u međunarodnim odnosima i odnosima država. Takva osoba, recimo, može tražiti zaštitu druge države, a ne one u kojoj živi i onda nastaju problemi. Međutim, život je mnogo bogatiji od svake pravne norme, tako da su potresi i život nametnuli potrebu za dvojnim državljanstvom. Državljanstvo je od velikog značaja za sve one koji hoće biti nečiji i koji smatraju da pripadaju nekome, koji mis-le, vjeruju, tvrde i osjećaju da je neka država zaista njihova, zato što su se tu rodili ili su tu rođeni njegovi roditelji. To se u krajnjoj liniji mora poštovati. Vojilav Vukčević, ministar za dijasporu u Vladi Republike Srbije, Pravi odgovor, 27. srpnja
