Arhiv tekstova
Možemo upravljati svojom sudbinom
Vrijeme u kojem sada živimo u mnogo čemu je prijelomno. Mi smo i do sada pravili potrebne analize, mjerili svoje izglede, ali svaki put smo bili obeshrabrivani okvirom života kojim smo omeđeni, a to je bilo ignoriranje postojanja naše zajednice. Bili smo poniženi ne svojom krivicom i još će neko vrijeme tako ostati. Ispaštamo, jer povijesno samozadovoljstvo većinskog naroda s kojim živimo stvara prepreku rađanju integracijskih namjera i izgradnji uzajamnog povjerenja.
Drugim riječima, mi, pripadnici hrvatske zajednice na ovim prostorima, izmučeni smo podanici jednog gubitničkog društva, koje je potaknuto svojom duhovnom i političkom elitom prije jednog i pol deset-ljeća krenulo dugim i bolnim putem političkih, vojnih i moralnih poraza. Na žalost, samo manji dio većinskog naroda je, i to samo na trenutke, kadar suočiti se sa sobom i svojom prošlošću.
ASIMILACIJA: Mnogi pripadnici i našeg naroda dugo su živjeli, a neki još i danas žive, u uvjerenju da smo nekada živjeli dobro, mada ni u Titova »dobra vremena« Hrvati nisu imali mogućnost samoodređenja i samoorganiziranja. Nisu se mogle prekoračiti date, u biti isključivo osobne, mogućnosti i nisu se mogli organizirati nacionalni interesni krugovi. Kada je to pokušano, vidjeli smo koja je cijena za to plaćena.
Povrh svega, u tom periodu se ubrzala asimilacija, koja je postala glavni krivac smanjenja broja Hrvata u ovoj zemlji. Tako je, recimo, u Vojvodini prema popisu stanovništva iz 1971. živjelo 120.303 Hrvata, dok se dvadeset godina kasnije, prema popisu iz 1991., Hrvatima izjasnilo tek 74.808 građana, što predstavlja umanjenje za 29,52 posto, da bi po popisu iz 2002. godine ostalo svega 56.546 Hrvata, što predstavlja daljnje rapidno smanjenje u Vojvodini, gdje je hrvatska zajednica najbrojnija u odnosu na ostatak države, da ne govorimo i o drugim regijama gdje je sudbina Hrvata bila još teža. Dakle, učinkovita borba za realno ostvariva prava Hrvata na ovim prostorima postala je prijeka potreba.
OPSTANAK I NAPREDAK: Period iza nas donio je političko eksponiranje. Političko organiziranje po osnovu nacionalnosti između 1989. i 1990. godine postalo je realnost. Pokraj toga, danas je već povijesna činjenica daje 15. prosinca 2002. godine izabrano prvo Nacionalno vijeće hrvatske nacionalne manjine, kao drugo nacionalno vijeće uopće od manjina u ovoj zemlji. Kažem, povijesni događaj, jer su bez sumnje Hrvati na ovim prostorima prvi puta dobili zakonom osiguranu mogućnost izbora tijela svoje personalne autonomije.
Politički ciljevi koji se odnose na spomenuto nisu novog datuma. Još na samom početku 90-tih godina znali smo da opstanak zajednice i duhovni napredak možemo osigurati samo ako se sus-tavno pristupi ispravljanju štete nastale neadekvatnim obrazovanjem, kulturom i medijskim ograničenjima u proteklim deset-ljećima. Put k ovim ciljevima su ljudi, koji su se kao Hrvati bavili politikom, vidjeli u tome da manjinska zajednica po ovim pitanjima, a putem adekvatnih mehanizama, preuzme pravne i izvršne ovlasti. Općeprihvaćeno je mišljenje da se asimilacija može obuzdati samo ako zajednica uzme u ruke upravljanje svojim resursima. Trebalo je stvoriti takvu političku klimu da država, koja po svom Ustavu nije nacionalna, pokraj grube i blaže forme asimilacije u prethodnim vremenima, prihvati novu situaciju u kojoj neće većinski narod odlučivati o tome što je dobro za manjine.
UGRADNJA U SUSTAV: Dakako, sve ovo bi duže trajalo da se u međuvremenu nije dogodio poraz Miloševićevog režima. Na žalost, ni poslije listopada 2000-te želja za prihvaćanjem manjinske politike od strane države nije postala intenzivnija, nego je došla do izražaja sigurna spoznaja nove političke elite u zemlji da je za državu na putu k međunarodnim integracijama veoma bitna stvar zakonom garantirati manjinska prava.
Danas, toliko očekivani zakon određuje da treba osigurati učinkovit udio manjina u odlučivanju o vlastitom identitetu, kao i u tijelima vlasti i uprave. Manjinsko postojanje je po prvi put u povijesti politike ugrađeno u pravni sustav tako da osobe koje pripadaju manjinskoj zajednici mogu birati nacionalna vijeća u cilju postizanja svojih prava, a vijeće predstavlja manjinsku zajednicu kod rješavanja pitanja službene uporabe jezika manjine, obrazovanja i informiranja na jeziku manjine, pitanja iz područja kulture i slično. U ovim područjima ima pravo odlučivanja ili udjela u odlučivanju i osnivanja institucija i za sve to ima pravo na materijalnu potporu države. Državna, vojvođansko-pokrajinska tijela i tijela lokalne samouprave, u vezi spomenutih pitanja trebaju zatražiti mišljenje nacionalnog vijeća.
ZASTOJ U DEMOKRATIZACIJI: Imamo, dakle, sada pravo donositi odluke važne za cijelu zajednicu i provoditi ih. Pokrenuli smo nastavu na hrvatskom jeziku i podupiremo je priličnim nastojanjima matične države. S naše točke gledišta bitno je za naš opstanak da imamo obrazovanje koje zadovoljava naše potrebe. Dočekali smo i to da naše najviše tijelo donosi odluku o raspodjeli sredstava koja pokrajinska vlada osigurava za potporu kulture manjina. Mogli smo donositi programe, odlučiti o izboru udžbenika iz uvoza, koji bi trebali ublažiti potrebu pokatkad tragičnih nedostataka tih knjiga.
Neupitno je da hrvatska zajednica ima šansu za duhovni i materijalni napredak samo u društvu novog profila, društvu koje tolerira različitosti i koje prihvaća civilizacijske političke vrijednosti našeg vremena. Sa zadovoljstvom možemo konstatirati da je stigao povijesni trenutak kada je stvorena realna mogućnost da trajno uzmemo u ruke upravljanje svojom sudbinom.
Uz sve nade, ostaje i to da Srbija u bliskoj prošlosti nije s uspjehom položila ispit zrelosti. Nemojmo zaboraviti da je kod prosinačkih parlamentarnih izbora bilo bitno samo da se ne desi politička restitucija i da ova država izbjegne stranputice kojima bi nacionalna radikalizacija vodila u ništavilo i beznađe. No, iako do toga nije došlo, došlo je svakako do zastoja u demokratizaciji Srbije. Retorika ponavljanih izbornih kampanja pogodovala je stvaranju samozadovoljstva kod većinskog stanovništva, a u manjinama je rađala pesimizam.
NEMA HRVATSKIH ULAGAČA: Gorka je spoznaja da komparativne vrijednosti koje pripisujemo sebi i svom životnom prostoru, kao što je poznavanje jezika, terena, posjedovanje veza, mogućnost jeftine privatizacije, nisu istoga značaja i za hrvatski aktivni kapital. Za nas bi to značilo opstanak. Nećemo biti posrednici kod invazije hrvatskih ulagača, jer takve invazije nema. Nema, na žalost, ni razmišljanja u okvirima nacije, nema spoznaje da se ekonomskom strategijom štite tradicionalno hrvatska naselja i zajednice. A mi rezignirano možemo tragati dalje za sustavom i sredstvima održavanja naše zajednice na ovim prostorima.
Na duge staze perspektiva nam je u tome što se Srbija kreće determiniranom putanjom. Većina neposrednih susjeda ili je već u Europskoj uniji ili će uskoro proširenjem Unije postići isto. Naše izostajanje bi koštalo mnogo, i to će sazreti, nadam se, i u svakom članu srpske političke elite. Međutim, dok se to ne dogodi, na nama je da se i dalje zauzimamo za svoj opstanak i ostanak na ovim prostorima.
Autor je predsjednik Nacionalnog vijeća
hrvatske nacionalne manjine u SiCG
