Arhiv tekstova
Treba nam zdrava kršćanska inteligencija
Jedan od mladih svećenika koji je ove godine obranio doktorsku tezu na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu jest dr. Marinko Stantić. Za Hrvatsku riječ on govori o svom životu, studiju i napose njegovom zvanju. Iza njega je već vidljivi rad, no pred njim je još puno toga, i kako je sam rekao, nastavlja s Božjom pomoći..
HR: Kada ste osjetili poziv da služite Bogu i ljudima, te što Vas je potaklo na vršenje svete službe?
Premda potječem iz vjerničke obitelji u kojoj se oduvijek prakticirao vjernički život, te sam od malena i ministrirao, ne mogu reći da sam od ranih nogu želio postati svećenikom. U djetinjstvu nisam o tome niti razmišljao. Štoviše, po završetku osnovne škole nisam se mogao odlučiti koju srednju školu upisati, te sam zatražio savjet starijih i na njihov prijedlog upisao srednju strojarsku školu, zanimanje bravar. No, upravo me je ta srednja škola natjerala razmišljati o svojoj budućnosti. Nisam volio to zanimanje i moj se studij tada svodio na to da trebam učiti samo radi toga da ne gubim godinu. Ujedno sam tražio sebe i nastojao preusmjeriti svoj život u tom pravcu. Tada je u Tavankutu župnikovao vlč. Antun Gabrić, koji je zbog svojih poodmaklih godina rado ustupao nama mladima aktivnosti u župi. Tu sam se dosta angažirao. Uvidio sam da se upravo u župnim aktivnostima nalazim, bivam sretan i ispunjen. Nezadovoljan odabirom srednjoškolskog zanimanja, počeo sam razmišljati o svećeništvu kao o svom novom zvanju. Svećeništvo mi se tada predstavilo kao ono zvanje u kojem sebe vidim kao ostvarenog i sretnog čovjeka. Uz to, nametnula su mi se i pitanja o prih-vaćanju svega onoga što svećeništvo nosi (u prvom redu celibat-beženstvo).
HR: Potječete, kako ste i sami rekli, iz vjerničke obitelji. U Vašoj obitelji ima još onih koji su se posvetili duhovnom životu. Jesu li oni utjecali na Vas pri odabiru zvanja?
Točno je da je Bog iz obitelji iz koje potječem pozvao još k Sebi one koje bi Ga izbliza slijedili. Od potomaka moga djeda Petra i bake Dominike, za sada brojimo sedam duhovnih zvanja. Obitelj je brojna, pa je Bog imao i mogućnost odabirati. No, nitko nije utjecao na mene pri odluci da pođem za svećenika. Kada sam donio odluku biti svećenikom, nisam imao hrabrosti priopćiti roditeljima (jer sam njihov jedini sin), pa sam zamolio strica vlč. Belu i tetku s. Brigitu da mi učine uslugu i oni priopće mojim roditeljima odluku koju sam donio. Niti tada oni nisu utjecali na mene. Štoviše, kada je stric prihvatio na moju zamolbu doći i priopćiti svome bratu i snahi moju životnu odluku, on me je domišljato naveo da roditeljima sâm priopćim zašto sam ih pozvao u goste. Tada je sve krenulo…
HR: Jeste li se u među-vremenu pokajali?
Ne, nisam! Istina, tek sam petu godinu svećenik, ali sam sretan u svom zvanju. Jednom sam prigodom na Mladoj misi svoga prijatelja započeo svoju propovijed sljedećim riječima: »Kad biste znali kako je lijepo biti svećenik, svi biste to bili. No, reći ću vam samo dio, neću sve, jer tko će nam djecu rađati…«. Naravno, u šaljivom tonu sam to rekao, ali istina je da volim svoje svećeništvo. Vedrina i vesela narav dokazuju sretnu osobu.
HR: Vi ste jedan od mlađih svećenika koji je nedavno, točnije 22. lipnja 2004. godine, obranio doktorat na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu.
Da, jesam. Nije baš za pohvalu, ali posljednji sin bačke ravnice koji je u Rimu stekao najviši akademski stupanj bio je (sada već pokojni) mo. Albe Vidaković. On je diplomirao iz crkvene glazbe u Rimu davne 1941. godine. Od te godine do ove, predug je period.
HR: Doktorirali ste iz oblasti pastoralne teologije. Pojasnite nam što je to.
Pastoralna teologija je znanost o ostvarivanju spasenja, tj. znanost koja se bavi načinima crkvenog djelovanja. Da bih vam pojasnio, reći ću da jedan pastoralist traga i nalazi metode i načine kako ljudima što jasnije približiti Božju Riječ i te projekte nudi pastoralcima, dakle, svima onima koji su u radu na nekoj župi (župnicima, katehistima…).
HR: Vaša je doktorska radnja nosila naslov »Inkulturacija vjere kroz pučku pobožnost Hrvata-Bunjevaca«. Što Vas je potaklo da odaberete ovu temu i koji je bio njen cilj?
Cilj ove radnje bio je organski i sustavno izložiti bitne i temeljne sadržaje katoličkog nauka vezane između vjere i kulture, u svjetlu Biblije, Drugog vatikanskog sabora i drugih crkvenih dokumenata, te sve to primijeniti u lokalnoj Crkvi u Bačkoj.
U prvom se poglavlju, koji nosi naslov »Inkulturacija vjere u naučiteljstvu Crkve«, rasvjetljava pojam inkulturacije, donosi pregled gdje o tome nalazimo temelj, što govore crkveni dokumenti o ovoj temi, te kakva joj se budućnost nazire. Dakle, inkulturacija ima svoj začetak, svoju povijest, ali isto tako ima i nezanemarivu ulogu u nastavku evangelizacije Crkve za buduće dane. U svakom se narodu istaknu ljudi koji su spremni učiniti velika djela za svoj narod.
U drugom poglavlju donosim pregled takvih velikana Hrvata-Bunjevaca koji su se borili za opstojnost vjere na bačkom području. Ovo poglavlje je naslovljeno »Inkulturacija vjere Hrvata-Bunjevaca kroz zalaganja biskupa Ivana Antunovića i njegovih sljedbenika«. Ovi su velikani dali ne mali doprinos za što boljim ukorjenjivanjem vjere u život vlastitog naroda. U trećem poglavlju, koji nosi naslov »Učvršćivanje vjerskih običaja u narodnom životu Hrvata-Bunjevaca«, radnja dostiže svoj vrhunac. Tu se već dolazi do konkretizacije. Ono što je prethodno pokazano kao teorija ili je samo ponuđeno kao mogućnost, dokazuje se u ovome poglavlju kao moguće i ostvarivo. Cilj ovog poglavlja nije samo pokazati ljepotu kulture našeg naroda, niti se željelo predstaviti narodne običaje kao vlastito bogatstvo, već je uz sve to istaknuto koliko je u narodnim običajima nas Hrvata-Bunjevaca protkana vjerska dimenzija. Gotovo da je svaki naš narodni običaj prožet vjerskim sadržajem. U svemu ovome, krije se moja velika ljubav prema čovjeku, narodu kojem pripadam i kulturi koju pod kožom nosim. To je bio i glavni razlog odabiranja ove teme za doktorat.
HR: Budući da ste mladi svećenik, velikim dijelom bavite se upravom radom s mladim vjernicima. Što je za Vas najvažnije u radu s mladima?
Što se tiče rada s mladima, prema mom mišljenju, najvažnije su dvije stvari: imati razumijevanja za mlade, znati se staviti u njihovu situaciju i nalaziti prava rješenja za njihove probleme. I drugo, važno je otkriti talente koje pojedini mladi u sebi nose. Svaki čovjek ima od Boga dane talente. Kod mladih je potrebno to otkriti, pomoći im da ih razvije, ostvari. Ako se tome doda još vjerska dimenzija, puni je pogodak za ostvarenje te osobe.
HR: Za ovih nekoliko godina koliko ste svećenik, pokrenuli ste nekoliko projekata, poput »Čikerijade«, »Uskrsfesta«, meditativne večeri. Možete li nam pojasniti o čemu je riječ?
Moram reći da su to projekti koji su zaživjeli bez da sam imao nakanu uvesti ih u život Crkve. Nadošli su nekako spontano. »Čikerijada« je skup mladih, koji ima za cilj okupiti katoličku mladež na druženje. Okupljanje je pod biblijskim geslom: »Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti« (Ps 133,1). Htio sam da se kao mladi kršćani družimo, veselimo, igramo… Mi nismo kršćani samo onda kada smo u crkvi. Kršćani smo uvijek, pa tako i u slobodno vrijeme. Zašto ne bismo bili zajedno i u razonodi? Lijepo nam je što smo kršćani i radujemo se tomu. »Čikerijada« se ove godine održava već po peti put. Planira se za 26. kolovoza. Okupi se oko 160 do 180 mladih, što je dokaz da je ovakvo druženje potrebno mladima. Drugi projekt kojega ste spomenuli je »Uskrsfest«. Riječ je o festivalu duhovne glazbe koji se od 1979. godine održava u Zagrebu. Ove sam godine potaknuo mladog talentiranog glazbenika Nikolu Jaramazovića da napiše pjesmu za ovaj festival. Tu svoju pjesmu Nikola je povjerio Antoniji Piuković koja ju je otpjevala na tom festivalu. U natječaju za »Uskrsfest« ova je pjesma, koja nosi naslov »Znak ljubavi«, između 65 prijavljenih pjesama, ušla među 20 onih koje su izvedene u koncertnoj dvorani »Vatroslav Lisinski«, gdje se festival održavao. Iako pjesma nije ušla među prve tri nagrađene, ostala je zapažena. Antoniju i Nikolu su na ovom festivalu pratili mladi oduševljeni navijači kojih je bilo za pun autobus. Moguće je, dakle, slaviti Gospodina i na mladima prihvatljivim melodijama. Prije ovog nastupa, posljednji put je netko iz Subotice sudjelovao na ovom fes-tivalu 1988. godine. Bila je to grupa Proroci. Meditativne večeri koje se uvijek održavaju svakog drugog petka u mjesecu u Župnoj crkvi Isusova Uskrsnuća u Subotici, nastale su tek od nedavno. Naime, vidjevši »Čikerijadu« i »Uskrsfest«, kao projekte koji su isključivo za mlade, neki su me bračni parovi molili da i za njih upriličim nešto slično. Smatram vrlo potrebnim našim bračnim parovima pružiti nešto što će im se svidjeti, a ujedno će im biti od koristi. Mnogi su već iscrpljeni i umorni od trke za onim što će im minimalno osigurati normalan život. Prilike su takve, nažalost. Stoga sam uveo meditativne večeri na jedan moderniji način, gdje će se moći malo zaustaviti, opustiti, promisliti o pitanjima koje ih muče, tako se obogatiti i osnažiti za teške trenutke koje im život nameće. Inače, u Subotici već postoji dovoljno crkvenih aktivnosti u raznim župama, nije potrebno pokretati nove. Tko želi, može se uključiti u onu koja mu je najbliskija.
HR: Svjesni ste da su političke prilike teške. Radili ste svoju doktorsku radnju na temu koja je vezana za bačke Hrvate. Kako vidite današnjicu, a kako budućnost Hrvata u Bačkoj?
Ne bih želio govoriti o politici. To nije moja struka. No, da bi nam budućnost bila bolja, moramo pametno iskoristiti sadašnji trenutak. Smatram da je danas potrebno ići samo s kvalitetnim projektima. Improvizacija i nestručnost porazni su za sve. Danas su ljudi umorni, osjetljivi, često izigrani i slično. Čak niti nagovaranje na dobro nema smisla. Osvješćivati ljude je potrebno i to na indirektan način. To se može postići samo sa stručnim ljudima, kvalitetnim projektima i jasnim nakanama. Mi se trenutno nalazimo u situaciji da nam mladi intelektualci odlaze u inozemstvo, jer nemaju tu mogućnost ovdje se zaposliti. Dogodi se da to bude i zbog onih koji su trenutno na funkcijama i ne daju mogućnost mlađima ostvariti se. Žao mi je što mnogi nemaju na pameti da ćemo upravo mi mlađi pisati povijest o njima, kao što će i generacije iza nas pisati o našim ostvarenjima. Ipak, kao svećenik gledam optimistično na budućnost, vjerujem u pobjedu dobra i pravde. Treba puno strpljenja, hrabrosti, vjere.
Rješenje vidim i u zajedničkoj borbi za opće dobro. To ćemo postići ako kršćanske vrline prevladaju u našem životu. Zato nam je vrlo važno odgojiti zdravu kršćansku inteligenciju, kako u kleričkim vodama, još više u laičkim!
HR: Koja je Vaša daljnja služba?
Pošto su u Subotičkoj biskupiji brojni katolici Mađari, moja je daljnja služba učiti mađarski jezik u Adi. Ujedno, čekaju me studenti na Katehetsko-teološkom institutu, gdje ću predavati pastoralnu teologiju. Naravno, projekte koje sam započeo, nastavljam s Božjom pomoću.
