Arhiv tekstova
14.08.2015
Uznesenje Marijino
Sutra je Velika Gospojina. Najveći marijanski blagdan. Marijino uznesenje na nebo. Koliko je to velika tajna, želim u ovom članku većim dijelom prenijeti misli pape Benedikta XVI. iz njegove knjige »Kći sionska«, koji razmatra i ovo otajstvo. Unaprijed znam da će stil Ratzingera i vama i meni biti težak, ali zašto se ne bi uputili u jedno teološko razmišljanje za ovu zgodu?
Rođenje je dio smrti
Kao što je ljudski život izgrađen tako da je spušten u jedan svijet u kojemu je smrt uvjet života, tako je i rođenje uvijek dvoznačno: umri i postani istodobno. Riječi presude iz knjige Postanka točno opisuju ovu sudbinu čovjeka; dvoznačnost Evina lika izriče ovu dvoznačnost biološkoga nastajanja: rođenje je dio smrti, događa se pod znakovima smrti i upućuje na nju i u određenu je pogledu participira, pripravlja i pretpostavlja. Roditi život uvijek znači: otvoriti sama sebe smrti. Ako je Marija doista Bogorodica, ako rađa onoga koji je smrt smrti i naprosto život, onda je takvo biti-Majka-Božja uistinu »novo rođenje« nova vrsta rađanja, usred onoga staroga, kao što je Marija Novi savez usred Staroga i kao pripadnica Staroga. Ovo rođenje nije »umri«, nego samo »postani« prodor života, koji uklanja ovo »umri« i konačno ga ostavlja iza sebe. Tako naziv »Bogorodica« s jedne strane ukazuje povratno na Djevicu: ovaj život nije začet u svakodnevnomu umri i postani, nego je čisti početak; on unaprijed ukazuje na Uznesenje: iz ovoga rođenja ne dolazi smrt nego samo život. Uvjet ove nove »generacije« nije odstupanje stare, nego ona ostvaruje konačnu valjanost svega.
Rekli smo da živi onaj koji smije biti veličan i slavljen s Božjim imenom. Dodali smo: kod Marije i samo kod nje (koliko znamo) to vrijedi na konačno-valjan, bezuvjetan način, jer ona označava samu Crkvu, njezinu konačnu spašenost, koja više nije samo obećanje koje se tek treba ostvariti, nego je već činjenica. Čini mi se da je u ovome pogledu značajan tekst apostola Pavla: »Umrli ste i vaš je život skriven s Kristom u Bogu«. Time se hoće reći: postoji nešto poput »uzašašća« krštenoga, o kojem posve izričito govori u Efežanima: »S njime nas uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu«. Krštenje je prema ovomu tekstu udioništvo ne samo u Isusovu uskrsnuću, nego i u njegovu uzašašću.
Skriveni život ondje, u proslavljenome, uzvišenom Gospodinu
Kršteni je kao kršteni, i ukoliko to jest, već sada uvučen u uzašašće na nebo i živi svoj skriveni (istinski!) život ondje, u proslavljenomu, uzvišenom Gospodinu. U svjetlu ovoga teksta formula o Marijinu »uznesenju« tijelom i dušom gubi svaku spekulativnost i proizvoljnost; ona je doista samo najviša forma kanonizacije: kaže se da je u onoj koja je rodila Gospodina »najprije srcem, a potom tijelom« (Augustin), za koju se, prema Lk 1,45, može ustvrditi da je imala bezgraničenu vjeru, to jest nutarnji sadržaj krštenja, i u kojoj je tako ostvarena sva bit krštenja, smrt progutana u Kristovoj pobjedi, da je u njoj bez ostatka prevladano sve što se još opire krštenju (vjeri) po smrti zemaljskoga života. No tako ova tvrdnja, koja utemeljena u Novome zavjetu posve jasno pokazuje Marijinu osobnost u vezi s izvještajem, iznova se združuje s tipološkim kontekstima. Ona koja je posve uronjena u Kristu osobna je stvarnost prave Crkve i nije samo obećana nego i tjelesna izvjesnost spasenja Crkve koja je u njoj već spašena: novi Izrael neće biti odbačen. Već je uznesen u nebo, o čemu postoje dragocjeni tekstovi crkvenih otaca, koji zapravo samo razvijaju ono što je već dano u Bibliji.
Na koncu još jedna napomena. Luka pripovijeda u izvješću o Marijinu posjetu Elizabeti da je Ivan, čuvši Marijin pozdrav, »zaigrao od radosti u majčinoj utrobi«. Za izraz radosti primjenjuje istu riječ (»zaigrati«) kojom se služi da bi izrazio radost onih koji su pogođeni blaženstvima. U jednome od starih grčkih prijevoda Staroga zavjeta također se pojavljuje ova riječ ondje gdje se opisuje Davidov ples pred Kovčegom Saveza koji je konačno vraćen kući. Možda Laurentin ipak nema posve krivo kada drži da je čitav prizor izgrađen usporedo s prizorom dolaska kući Kovčega Saveza, tako da bi »igranje« djeteta bilo nastavak ekstatične Davidove radosti zbog jamstva Božje prisutnosti. Bilo kako bilo, ovdje je izraženo nešto što se gotovo posve izgubilo u ovomu našem kritičkom stoljeću, a što iznutra pripada vjeri: za nju je bitna radost zbog Riječi koja je postala čovjekom, poskakivanje od radosti pred Kovčegom Saveza u veselosti onoga koji zaboravlja sama sebe jer je spoznao Božju spašavajuću blizinu. Samo ako se ovo shvati, može se pojmiti i štovanje Marije: ono je, onkraj svih problema, zahvaćenost radošću zbog toga što postoji istinski, neuništivi Izrael; ono je blaženo uranjanje u radost Veliča, a time i pohvalnica onome komu se Kći sionska duguje i kojega nosi kao istinski, nepropadljivi i neuništivi Kovčeg Saveza.
Neka je, dakle, najveći Marijin blagdan nadahnuće našem životu koji je već zakoračio u vječnost, jer smo krštenjem suobličeni Kristu. To je kršćanska antropologija i prava vizija čovjeka: tijelo i duša.
