Arhiv tekstova

Razdoblje prve moderne često se vezuje uz pojavu dvojice književnika: Janka Leskovara (»Misao na vječnost«, 1891.) i Antuna Gustava Matoša (»Moć savjesti«, 1892.). Modernistički je pokret pospješila i politička demonstracija 1895. godine. Nije neobično da politički događaji rezultiraju prekretnicom u književnosti. Tako je car Franjo Josip I. doputovao u Zagreb na otvorenje Hrvatskoga zemaljskoga kazališta 10. listopada 1895. godine. U Hrvatskoj je na vlasti bio omraženi ban Khuen Hedervary koji je htio pokazati caru kako je uspio »pokoriti« buntovne Hrvate te je za carev dolazak dovezao nekoliko vagona zemlje iz Budimpešte i dao je posuti na peronu kako bi kralj u Zagrebu stao na mađarsku zemlju.  Tim je činom i simbolički htio potvrditi da je Hrvatska mađarska orszaga. Sveučilištarci su organizirali prosvjed i gotovo pred očima cara na Trgu bana Josipa Jelačića spalili mađarsku zastavu. Tim su činom caru i banu dali do znanja kako Hrvatska nije pokorena zemlja. Na čelu ovih demonstracija stajao je Stjepan Radić koji je sa sedmoricom svojih kolega zbog ovoga čina bio protjeran sa zagrebačkoga Sveučilišta. Većina je studij nastavila u Beču i Pragu. Ondje su se bavili književnim radom stvorivši tako dvije skupine: bečku i prašku.

Praška se skupina formirala pod Masarykovim utjecajem promičući ideje socijalnog realizma. Stjepan Radić i Milan Šarić pokreću u Pragu časopis »Hrvatska misao« (1897.). Upravo je Šarić bio glavni ideolog ove skupine smatrajući da u književnosti mora biti naglašena tendencioznost. Bečka skupina pisaca bila je okupljena oko časopisa »Mladost« (1898.). Ovu skupinu predvode Milivoj Dežman Ivanov i Branko Livadić koji se zalažu za slobodu umjetničkoga stvaranja.

U prvome razdoblju moderne pokušavaju se spojiti tradicionalna i moderna shvaćanja umjetnosti. Vrijeme je to kada se mnogo prevodi i kada naglo jača književna kritika. Književnici teže idealu ljepote i slobodi stvaranja. Ovo razdoblje traje do 1903. godine. U drugome razdoblje, koje traje od 1903. do 1914. godine, nastaju najpoznatija djela hrvatske moderne. Godine 1907. izlazi Vidrićeva zbirka pjesama, od 1906. do 1914. nastaju Matoševe pjesme, a 1911. Izlazi Kozarčev »Đuka Begović«. Najznačajniji časopis u ovome razdoblju je »Savremenik«.  Lirika zauzima posebno mjesto, a djeli se na pejsažnu (Vidrić i Matoš), domoljubnu (Matoš), socijalnu i satiričnu (Matoš i Vidrić) te ljubavnu (Begović, Matoš, Vidrić). 

Pisci hrvatske moderne nisu bili ni ideološki ni esteski istomišljenici. Sami su, u praksi, provodili načelo individualnosti i prava na stvaralačku slobodu koje dovodi do pluralizma stilova, miješaju se realizam, impresionizam, naturalizam i simbolizam. Kao završna godina ovoga razdoblja obično se uzima 1914., godina Matoševe smrti.