Arhiv tekstova
Ljubav prema nošnji, prije svega
Malo je onih koji se bave noš-njom našega naroda. Oni koji to čine, pravi su zaljubljenici u svoj posao. Svako kulturno-umjetničko društvo ima svoju garderobu, svoju nošnju, koja zahtijeva redovito održavanje i uređivanje.
Tako i Hrvatski kulturni centar »Bunjevačko kolo« ima svoje garderobijere, ljude koji brinu o fundusu nošnje koja je u vlasništvu Centra. Svi oni koji su bar nekada kročili u »Bunjevačko kolo«, mogli su upoznati Eržiku i Josu Dulić, bračni par koji je zadužen za nošnju.
DVADESET GODINA S NOŠ-NJOM: Teta Eržika i bać Joso, kako ih mladi zovu, ovaj posao rade već 20 godina. »Počeo sam igrati u Kulturno-umjetničkom društvu ‘Bratstvo i jedinstvo’ 1952. godine. Dvije godine kasnije prešao sam u prvi ansambl i igrao do 1973. godine. Od 1973. do 1983. godine bio sam ravnatelj folklora. Imali smo koreografa, a ja sam održavao i skrbio o svemu drugome. Kada sam 1983. godine prestao raditi u tom Društvu, supruga i ja počeli smo raditi u ‘Bunjevačkom kolu’«, kaže Joso Dulić.
»Kada smo napustili folklor bilo je teško. Počeli smo dolaziti u ‘Kolo’ i tu smo igrali kao veterani. U međuvremenu se u ondašnjem Društvu javila potreba za garderobom i tako je sve počelo. U početku nije bilo lako, jer nismo poznavali svu nošnju«, priča nam teta Eržika. Punih 20 godina ovaj bračni par vodi brigu o nošnji. Za pranje i glača-nje nekada su bile zadužene žene koje su radile u »Kolu«, a Eržika i Joso Dulić su imali dužnost pregledati nošnju, voditi brigu da nešto ne nedostaje, izdavali su nošnju i primali je nazad.
Članovi nove uprave u »Bunjevačkom kolu« 90-tih godina, zamolili su ih da oni počnu i prati i glačati noš-nju. Od tada oni rade sve poslove koji su vezani za održavanje i uređivanje nošnje. U fundusu »Bunjevačkog kola«, kako kaže Joso Dulić, ima oko 20 lioniskih svila, a isto tako i kumaša. Šlinga ima najveći broj. Nošnji ima i raznih veličina, kako za najmlađe članove, tako i za odrasle. Svu tu nošnju nije moguće koristiti, jer ima mali broj podsukanja, turnira, košulja i drugih sitnica bez kojih se ne može. Pored ženske nošnje zastupljena je i muška nošnja koja je ove godine obogaćena sa sašivenim muškim čakširama.
BOGATSTVO RAZLIČITOSTI: Osim bunjevačke nošnje i nošnje iz Hrvatske, »Bunjevačko kolo« u svom fundusu ima i nošnju drugih naroda – nošnju iz Mađarske, Srbije, Crne Gore, Slovenije, Ukrajine i druge. Nedavno je od matične domovine, Republike Hrvatske, dobivena nošnja za plesove iz Baranje. Često se dogodi, da nemaju svu potrebnu nošnju za određenu koreografiju, pa se kombinira iz fundusa koji postoji. Dječja nošnja je također sastavni dio fundusa. No, kako kaže bać Joso, postoji veliki problem oko obuće, posebno za žensku nošnju. Još jedan problem jesu zvečke, koje idu na muške čizme, a kojih nema zbog nedostatka novca.
Budući da »Bunjevačko kolo« ima veliki fundus nošnje, sav posao ne bi mogla obavljati jedna osoba, posebno u vrijeme kada je u tijeku proslava »Dužijance« i kada ima posla više nego obično. Bać Joso vodi brigu o muškoj nošnji, no često pomaže teta Eržiki i oko ženske, jer nje ima mnogo više.
»Ljubav prema folkloru potječe iz mladih dana, te se ta ljubav proširila i na ljubav prema nošnji. To je spoj ljubavi prema igranju i nošnji. Jednostavno, to je zaraza, ne možeš ostaviti tako lako. Pored nošnje zanimljivo je i interesantno raditi s mladim ljudima i to je ono što me privlači i daje mi snage da radim ovaj posao«, kaže bać Joso. »Često nam je teško, no još uvijek mi je žao kada ne mogu doći«, rekla je teta Eržika. Ove godine, kako je rekla, obitelj Dulić imala je puno posla, jer je bilo i puno nastupa.
O našoj nošnji malo tko brine i malo tko radi na njenom očuvanju, i upravo bi na tome trebalo angažirati više ljudi.
