Arhiv tekstova
Tomislav
Početkom 10. stoljeća i istok i zapad Europe bili su pritisnuti vanjskopolitičkim problemima. Istok je pritiskao bugarski vladar Simeon (893. -927.), a zapad Mađari, što je koristilo hrvatskom vladaru Tomislavu.
USPOSTAVA POLITIČKOGA JEDINSTVA: Tomislavov (910.-928.) se odnos prema Bizantu ne može pratiti izvan općih političkih zbivanja na jugoistoku Europe. Bugarski car Simeon sklopio je dva saveza: jedan s Arapima – da i oni napadnu Bizant, a drugi sa srpskim vladarom kako bi si osigurao zaleđe. Je li Tomislav na zahtjev Bizanta poticao Srbe na pobunu protiv Bugara, ne zna se. No, sigurno je da je pružao utočište Srbima protivnicima bugarske politike i vojno porazio bugarsku vojsku. »U ono vrijeme«, piše Konstantin Porfirogenet, »isti Bugari provališe u Hrvatsku (…) Hrvati ih ondje sve pobiju (…) Simeon, vladar Bugarske, uputi vojsku na Hrvate i, zametnuvši s njima bitku, poražen posvema izgubi sve svoje čete.«
Tomislav je pobijedio i Mađare. U »Ljetopisu popa Dukljanina« piše: »Za vladanja Tomislavova pokrene kralj Ugra vojsku da ga savlada. Ali je i Tomislav, hrabar mladić i snažan ratnik, vodio s njime mnogo ratova i uvijek ga je tjerao u bijeg.« Porazivši Mađare, Tomislav je zavladao područjem Posavske Hrvatske, a to je jedinstvo hrvatskih zemalja postalo temelj stvaranja hrvatskoga kraljevstva.
Tako je Tomislav ostvario sve preduvjete za preobražaj hrvatske kneževine u hrvatsku kraljevinu. Osim Istre, sve su zemlje naseljene Hrvatima priznale njegovu vlast, a Bizant mu je nakon spomenute vojne intervencije protiv Bugara povjerio upravu nad dalmatinskim gradovima u kojima je živjelo romansko stanovništvo i dodijelio mu titulu konzula. Nakon tih uspjeha Tomislavov je ugled porastao pa ga papa Ivan X. u pismu iz 925. godine naziva kraljem.
USPOSTAVA CRKVENOGA JEDINSTVA: Nakon uspostave političkog jedinstva prostora od Drave do Jadranskoga mora, kojima je zavladao Tomislav, valjalo je uspostaviti i njegovo crkveno jedinstvo. Papa je također bio zainteresiran uspostaviti jedinstvenu crkvenu pokrajinu (metropoliju) iz koje bi misionari djelovali prema onim zemljama koje su se udaljavale od Rima i približavale crkvenoj upravi Carigrada. Za hrvatskoga metropolita natjecala su se tri kandidata – ninski biskup Grgur, zadarski biskup i splitski nadbiskup. Grgur je bio Hrvat i blizak hrvatskomu vladaru, a nazivao se biskupom Hrvata.
Papa je poslao poslanike da ispitaju stanje i nakon njihova povratka u Rim sazvan je u Splitu 925. godine crkveni sabor. Na tom je saboru Grgur iz Nina ostao u manjini, a za metropolita je izabran splitski nadbiskup.
Godine 928. održan je u Splitu drugi crkveni sabor, na kojem je ukinuta ninska biskupija. Na oba je sabora zabranjeno bogoslužje na narodnom jeziku i ređenje svećenika koji ne poznaju latinski jezik, osim u slučaju da drugih svećenika nema.
Tomislavova uloga u splitskim saborima nije dovoljno istražena. Njegovo pristajanje uz stranu splitskoga nadbiskupa, unatoč nesumnjivoj naklonosti prema Grguru, treba shvatiti kao diplomatski potez kojim je Tomislav na međunarodnome planu još više učvrstio svoju vlast.
HRVATSKA NAKON TOMISLAVA: Tomislavovom smrću počele su dinastičke borbe i moć je hrvatskoga vladara oslabjela. To su iskoristile Venecija i Srbija. Venecija je nastojala primiriti Neretvane, no i ovaj put neuspješno, a srpski je knez osvojio dio Bosne i dio Neretvanske kneževine.
