Arhiv tekstova
Trn u oku
Protekli tjedan obilježile su dvije velike svetkovine među vojvođanskim Hrvatima. Najprije je na Tekijama, na mjestu čuvene bitke protiv Turaka 1716. godine, na prostoru između Petrovaradina i Srijemskih Karlovaca, tisuće vjernika obnovilo zavjet pradjedova. Pisac reportaže s lica mjesta ovo svetkovanje naziva »fenomenom Tekija« i opisuje ga kao »oazu mira i utjehe«. U svakom slučaju, zanimljiv i značajan događaj, koji je sublimacija raznolikosti, i koji privlači kako one koji se križaju, tako i one koji se krste, one koji se klanjaju i one koji štuju razne kultove prirode.
Ipak, i bez sumnje, najveći izvorno hrvatski događaj na vojvođanskim prostorima dogodio se, kao i uvijek, u Subotici, u kojoj je tisuće prisutnih iz raznih krajeva zemlje, susjedstva i svijeta, tri dana pratilo završne svečanosti Dužijance. Dvije večeri za redom, u petak i subotu, a onda kruna svega – nedjeljna misa zahvalnica na otvorenom, fenomenalna propovijed biskupa bračko-hvarsko-viškog mons. Slobodana Štambuka i veličanstvena procesija Somborskom cestom do središta grada.
Autor ovih redaka nije baš gorljivi zagovornik subotičkog croatocentrizma, ali svaki put nakon Dužijance mora iznova priznati: veće, ljepše, sadržajnije, tradicionalnije i autentičnije svečanosti podunavskih Hrvata – nema.
I upravo zbog toga što to jest tako, Dužijanca je moguće primamljiv poligon, koji mnogi nastoje politički kapitalizirati. Poneki u tome i uspiju, a posebno bode oči poput trna, kada to urade oni za koje se ne zna čime pridonose i Dužijanci, i narodu kojemu je ona duboko u tradiciji.
Ovoga puta smeč loptu sami su sebi namjestili oni kojima su na izborima uvijek slatki manjinski, a izgleda nekako najviše upravo hrvatski glasovi, a koji čim ih zgrabe, te glasove, idu u zagrljaj nekom beogradskom centristu. Nećemo sada navoditi ime stranke, ali nećemo niti propustiti spomenuti napadnu nazočnost i govor za svečanim ručkom predsjednika republičkog parlamenta, kao i organizatorski propust u sastavu procesije (je li običaj da stranački kandidat za gradonačelnika, kojemu je to jedina službena funkcija, ide rame uz rame s najvišim državnim, nacionalnim i crkvenim uzvanicima i po protokolu na ručku sjedi, ni manje ni više, nego uz biskupe!?).
U isto vrijeme, oni koji bi, barem prema vlastitom političkom programu i verbalnom zalaganju, trebali biti najprisutniji, čije je potencijalno glasačko tijelo na jednom mjestu upravo u vrijeme Dužijance, utihnuli su kao da ih nije niti bilo.
Ne bi se smjelo dozvoliti, ikada više, da se Dužijanca ispolitizira u bilo čiju korist i za bilo koju svrhu. Dužijanca je najbolje, najplemenitije i najnevinije što ovaj narod ima, i tako treba i ostati.
