Arhiv tekstova
Šutnja u vrijeme govora mržnje
Petrovaradinka Jasna Melvinger, pjesnikinja i doktor filoloških znanosti zagrebačkoga Sveučilišta, komplementarno je s knjigama poezije od 1958. godine objavljivala književne prikaze i eseje, a od 1964. godine i znanstvene rasprave koje pripadaju njenom jezikoslovnom opusu. Ističe se kao pjesnikinja koja uz primarnu emociju, melankolično-nostalgični štimung u funkciji prizivanja ‘izgubljenog vremena’ i upliv intelektualističkoga, posjeduje i svijest o razumijevanju aktualnog postmodernističkog svijeta i postmodernističke književne prakse. Od pisaca u Vojvodini, koji pišu i na hrvatskom jeziku, izdvaja se dugogodišnjim kontinuiranim teorijskim i pjesničkim prisustvom, te nepatvorenim poetskim senzibilitetom koji pjesnikinja predočava stilski elegantnom poezijom pjesničkog subjekta koji gradi svoj egzistencijalni identitet u neprestanom dijalogu sa sadržajima vremenskih i prostornih relacija iz prošlosti i sadašnjosti, ispisujući poeziju koja je neprekidna svježina svijeta.
HR: Kada počinjete pisati?
Pisati sam počela još u prvoj polovini pedesetih godina prošloga stoljeća, no godinom moga književnog debija treba smatrati 1956. Tada je jedna od mojih pjesama, koje sam, inače, imala prilike i ranije čitati, na primjer i na novosadskoj »Tribini mladih«, tiskana u književnom časopisu »Polja«, u čiju sam redakciju te iste godine kooptirana. Za genijalnog Rimbauda nije bilo prerano objelodaniti prvu pjesmu u šesnaestoj godini, a valjda nije bilo prerano ni za mene.
HR: Što Vas je opredijelilo za svijet literature?
Odrastala sam okružena knjigama i s knjigom u ruci. No, bilo bi pretjerano reći da sam se za svijet literature voljno opredijelila. Prije se, u tim mojim mladim godinama, radilo o spontanom unutarnjem impulsu, nego o racionalnoj odluci. Tek pri upisu na Filozofski fakultet u Novom Sadu racionalno sam odlučila, ne za studij književnoga, nego, ni posve suprotno tomu, jezičnoga usmjerenja, u želji da mi taj studij pomogne pri izgrađivanju egzaktnih znanstvenih kriterija, i u pristupu književnom djelu.
HR: Je li po Vašem mišljenju književnost nekada bila popularnija?
Kada je o popularnosti riječ, to je uvijek prije kulturološki i sociološki fenomen, nego literarni. I u doba moje mladosti, i kad je, na primjer, pjevao pjesme Božidara Timotijevića, pjevač Đorđe Marjanović je bio, dakako, popularniji od samoga toga pjesnika. Nisam odviše zainteresirana za popularnu književnost ni kao pisac, ni kao čitatelj.
HR: Vaša prva zbirka stihova »Vodeni cvijet« objavljena je 1958. godine. Kako ste se odlučili prirediti prvi Vaš rukopis poezije za tisak?
Moja zbirka stihova »Vodeni cvijet« pojavila se kao lijepo opremljena plaketa u tri stotine numeriranih primjeraka u prvom kolu edicije Matice srpske »Prva knjiga«, koju je, kao glavni i odgovorni urednik potpisao Miroslav Antić. Upravo na njegov sam se zahtjev i odlučila prirediti rukopis za tisak.
HR: Kako je došlo do objelodanjivanja Vaše druge knjige zbirke stihova »Sve što diše« koja je tis-kana 1963. godine?
Druga moja zbirka »Sve što diše« objelodanjena je u Kruševcu u okviru suradnje ondašnje Vojvođanske sekcije Udruženja književnika Srbije s uredništvom časopisa »Bagdala«, koje je tada okupljalo književne entuzijaste, poznate i po izdavačkom pothvatu lansiranja edicije moderne svjetske poezije.
HR: Jesu li te knjige dobile pozitivne kritike?
I prva i druga moja zbirka stihova veoma su lijepo prihvaćene od strane književne kritike. O tim su knjigama pisali: Miloš Bandić, Branko Miljković, Antun Šoljan, Milosav Marković, Draško Ređep, Slavko Leovac, Husein Tahmiščić, Bogdan A. Popović, Branimir Donat i mnogi drugi. Pojedine pjesme iz tih dviju mojih knjiga već su ranih šezdesetih godina uvrštene u domaće, kao i u inozemne antologije, izbore i panorame jugoslavenske i vojvođanske poezije, a i prevedene su na više jezika.
HR: Kako ste formirali svoju poetiku i je li koncem pedesetih i šezdesetih godina već bio okončan period tzv. »soc-realizma« u književnosti?
Godine 1956. kada sam se pojavila u književnom životu, bila je, upravo u Novom Sadu, već objavljena »Antologija srpske poezije« Zorana Mišića u koju su uvrštena i četiri moderna pjesnika: Branko V. Radičević, Stevan Raičković, Vasko Popa i Miodrag Pavlović. Dakle, već je bio uspostavljen kontinuitet s ne samo međuratnom književnošću, zapostavljenom u doba »proletkultovske« propagande, nego i s modernim književnim strujanjima. Moj objavljeni esej 1958. godine o Raičkovićevoj »Baladi o predvečerju« svjedoči da mi je u to doba poetika ovoga autora, a po doživljaju prirode, bila umnogome bliska. Nije za mene bila tajna kako »konj osam nogu ima«. Taj stih Vaska Pope koncem pedesetih godina i nije više bio toliko šokantan, ni politički provokativan.
HR: Koja bi poznanstva s književnicima izdvojili?
Izdvojiti neko ili neka poznanstva s književnicima znači prelistati stranice moje nenapisane memoarske literature. Još 1959. godine, kada sam sa svojom prvom zbirkom stihova bila najmlađa od sudionika »Trećeg jugoslavenskog festivala poezije«, a najstariji je te godine bio Todor Manojlović, bila sam u prilici upoznati kako onda još žive korifeje jugoslavenskih književnosti, tako i pjesnike koji su mi generacijski bliži. Izdvojit ću ipak susret s Milošem Crnjanskim u lipnju 1972. godine, kada sam u Novom Sadu, na Radničkom sveučilištu »Radivoj Ćirpanov« organizirala njegovu književnu večer, a u suradnji s Društvom književnika Vojvodine.
HR: Nakon još dvije knjige poezije »Tako umiru starice« (1967.) i »Svet i svetlost« (1971.), objav-ljujete roman »Pet sestara« 1972. godine. Što Vam je forma romana kao piscu omogućila spram poezije?
Ne bih teorijski tumačila žanrovske razlike, i to u doba kada su one, u postmodernoj književnosti, ionako već umnogome dokinute. Roman »Pet sestara« tematski je u vezi s mojim pjesničkim ciklusom »Tako umiru starice«, a po jednom od svoja dva jezična sloja komunicira s mojim najnovijim, još u knjizi neobjavljenim stihovima u kojima, baš kao i u tom romanu što ga je književni kritičar Branimir Donat teorijski okarakterizirao kao književnost sjećanja, nastojim zabilježiti tragove regionalne jezične prakse u doba moga djetinjstva, još žive među pripadnicima generacija rođenih u Petrovaradinu u drugoj polovici XIX. stoljeća. Autentična riječ, makar koliko već bila zaboravljena za mene tu ima ulogu male madlene, onog prustovskog kolačića, u prizivanju svega onoga što je bitno za stvaralački doživljaj.
HR: Što izražavaju Vaše knjige poezije »Avans za danas« (1986.) i »Ljubavni soneti« (1989.)?
Te dvije knjige pisane su koncem sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina hrvatskim književnim jezikom, a u svom tematskom podtekstu sadrže mučna povijes-na iskustva političkih sukoba i podjela s konca prošloga milenija. Najviše se, i to na veoma kompetentan način, pisalo o »Avansu za danas«, a »Ljubavni soneti«, tiskani 1989. nisu baš najpomnije iščitani. Kome sam se, pišući tu knjigu, zapravo obraćala u potrebi za stvaralačkom komunikacijom, a u doba kada je, ne govor ljubavi, nego govor mržnje siktao na sve strane? Jednome od svemirskih blizanaca iz svog astrološkog znaka? Svome, već uvelike zloslutnome animusu? Nekome tko će me uskoro gledati preko nišana? Nakon tih, ne baš, niti starinskih glasinki, više od cijeloga desetljeća nisam objavila ni riječ.
HR: Godine 1969. obranili ste magistarsku tezu na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Vaša je tema bila »Kolokvijalne sintaksičke strukture u proznim djelima naših suvremenih pisaca«. Što Vas je opredijelilo za rad na toj temi?
Rasprava koju spominjete jedna je od mojih strukturalističkih studija iz područja lingvističke stilistike kakve sam objavljivala po znanstvenim časopisima šezdesetih godina, a nakon povratka iz Nice, gdje sam, koristeći se stipendijom vlade Republike Francuske, boravila na postdiplomskom usavršavanju kod poznatog stilističara Pierrea Guirauda. Zanimale su me, dok sam pisala raspravu, stilističke inovacije u suvremenoj prozi nastale pod utjecajem sintakse razgovornog jezika. Pojedini moji tekstovi iz toga korpusa, uključujući i oglede i osvrte koje sam objelodanjivala u književnim časopisima i novinskim kulturnim rubrikama, u novije vrijeme su aktualizirani. Uvršteni su u hrestomatije i izbore kritika o stvaralaštvu autora kao što su na primjer: Oskar Davičo, Antun Šoljan, Jure Kaštelan, Slavko Mihalić.
HR: Gdje ste doktorirali i što je bila tema Vašeg rada?
Doktorirala sam u Zagrebu 1981. godine disertacijom monografskog karaktera urađenom u svjetlu tvorbene gramatike, a u varijanti škole praških slavista iz sedamdesetih godina. Obradila sam temu »Sintaksa i semantika infinitiva u suvremenom hrvatskom književnom jeziku«. U svjetlu tvorbene gramatike napisana je i »Sintaksa hrvatskog književnog jezika« Radoslava Katančića, koja se pojavila nešto kasnije, godine 1986, a o kojoj sam inače napisala prikaz za zagrebački časopis »Jezik«.
HR: U radu »Duboke aliteracije u pjesmama A. B. Šimića« prikazali ste različite vrste dubokih aliteracija i aliteracijskih gnijezda riječi koje je pjesnik Šimić primjenjivao. Zbog čega je pri tumačenju Šimićevog slobodnog stiha značajno upozoriti baš na ta saznanja?
Sva tipološka jezična obilježja bitna su za književnopovijesna istraživanja određenoodređenoga stilskoga razdoblja. Šimić je programski proklamirao namjeru da svoje stvaralaštvo oslobodi »laži« i »dekorativnosti« svih stilskih i versifikacijskih sredstava, uključujući i aliteracije. No, u svome slobodnom stihu izbjegao je, od fonoloških organizacijskih sredstava, tek rimu, a njenu ulogu prenio na suglasnička ponavljanja. Za program još radikalniji od njegova, pod utjecajem uglavnom američkih uzora diskurzivnoga pjesništva, odlučili su se tek pojedini postmoderni pjesnici.
HR: Vašu poeziju karakterizira i inovacijski odnos prema formi stiha i ritma, kao i osjet za ludis-tičko iskustvo jezičnog znaka. Je li umjetnost prostor istraživanja i slobode igre, koji omogućuje promišljanje i izražavanje stvarnosti i svijeta?
Ostajući pri temeljnom konceptu lirskog pjesništva, a s izrazitije poantiranim akcentima ekspresivnoga intenziteta, moja je poetika varirala od otvorenijih, katkad čak estradno proklamativnih izričaja, do hermetične suspregnutosti u izrazu, od dramatično povišene intonacije u susretu s poražavajućom prijetnjom uvijek realno katastrofičnih zbivanja, do pokušaja da se isto unekoliko i parodira posredstvom ironije. Ne znam u kom će se smjeru kretati dalje moje pjesništvo. No, uvijek me zanimaju istraživanja u jeziku, a uz pijetet spram ljudskoga stradanja kroz povijest.
HR: Je li u poeziji bitan element budućnosna dimenzija u aktualnom kontekstu krize humanizma i pred stalnom prijetnjom entropijske lavine?
Budućnosna dimenzija bitna je za poeziju, ne samo u aktualnom kontekstu. Ne koristeći se terminima informatičke teorije, upravo to isto izrekao je pjesnik Dušan Matić svojom glasovitom maksimom: »Poezija je neprekidna svežina sveta«.
HR: Predavali ste hrvatski jezik na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Recite nam nešto više o Vašem radu na fakultetu.
U Osijeku sam predavala od 1978. do 1991. godine hrvatski književni jezik, fonologiju, morfologiju i sintaksu, a također leksikologiju s teorijom književnog jezika, predmet za koji sam napisala i visokoškolski udžbenik. To je bio veoma opsežan plan i program koji je u to doba na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ostvarivalo čak sedam mojih kolega lingvista. Smatram svojom zaslugom prije svega to što sam nekolicinu svojih studenata, kao mlade kadrove, uvijek deficitarne u lingvističkoj struci, usmjerila prema sveučilišnoj karijeri. Sa zadovoljstvom pratim njihov uspješan rad, kako na fakultetima u Hrvatskoj, tako i na slavističkim katedrama u svijetu.
HR: Osim rada na fakultetu što Vas još vezuje za grad Osijek?
Grad Osijek vezan je i za moju obiteljsku tradiciju. Godine 1893. moj se djed Franjo Melvinger upisao na tada novo otvorenu osječku učiteljsku školu i kao jedan iz prve generacije njezinih učenika uspješno je završio, te službovao, prije nego što se vratio u rodni Petrovaradin, upravo u slavonskim mjestima, primjerice u Antinu i Nuštru. Iz tih mjesta bilo je i mojih osječkih studenata.
HR: U knjizi »Moderna i njena mimikrija u postmoderni« uz oglede o različitim aspektima stvaralaštva Kranjčevića, Matoša, Šimića, Krleže i drugih, bavite se i pitanjima književnosti na dijalektu u tekstovima o subotičkim pjesnicima Vojislavu Sekelju i Milovanu Mikoviću. Kakve mogućnosti u stvaralačkom odnosu spram jezika pruža praksa dijalektalnog pjesništva?
Ma koliko pitoreskno bilo dijalektalno pjesništvo, nije mu prednost to što ga, osim u regijama gdje je narječje ili govor o kome je riječ još u živoj uporabi, i nije moguće čitati bez rječnika. Pjesničke knjige Vojislava Sekelja i Milovana Mikovića iščitavala sam, ne iz puke lingvističke znatiželje, no u kontekstu postmodernih tendencija bijega iz središta institucionalizirane moći prema rubovima. Na te pisce, kao i na mlađeg od njih, Tomislava Žigmanova, odista se ne može gledati kao tek na nastavljače tradicije nekadašnjih, što nabožnih, što pučkih pjesmarica, s, inače, dragocjenim obrascima ikavskog novoštokavskog govora bunjevačkih Hrvata.
HR: Prema kojim pojavama je uperena ironična intonacija u Vašoj zbirci pjesama »Ta renesansa ne baš kao posljednja šansa« (2002.)?
Jest, ima u tim stihovima ironije, no nipošto prema polemičnom duhu toga doba, prema jedva izborenim humanističkim slobodama i sjajnim dosezima u znanosti i umjetnosti, nego, dakako, u odnosu na politički makijavelizam, klerikalni dogmatizam, te kriminalno nasilje koje nije uspjelo zatrti sjeme plemenitih ljudskih nastojanja. Renesansa je razdoblje u kome su se, na iznimno plodonosni način, proželi Istok i Zapad. Zalogom, ne samo vlastitoga posthumnog mira, smatram i one relikvije svete Eufemije, koja sklonjena tamo još od vremena propasti Bizantskog Carstva, počiva u svome sarkofagu u crkvi u Rovinju.
