Arhiv tekstova
Da ili ne?
Rođen sam u vrijeme Drugog svjetskog rata. Dobar kršćanski i obiteljski odgoj je dar Božji koji mi je darovan te me u zvanju nije smetao »službeni« marksističko-ateistički odgoj. Odvojenost Crkve i države do te mjere je bio jasan da su Crkva i država dvije stvarnosti, jasan sve do sučeljavanja i polarizacije. U vrijeme formacije jedva da sam išta znao o nekakvom minimalnom dijalogu Crkve i Države. Još u to vrijeme boravka u sjemeništu malo me je smetala molitva na Veliki Petak koja je započinjala riječima: »Molimo za one koji su kod nas na vlasti…« Iskreno priznajem, vrlo teško sam se motivirao za takvu molitvu. U svećeničkoj praksi sus-reo sam se s nekoliko modela molitve vjernika za liturgijsku upotrebu, poimence mađarski, slovački, poljski. Tamo su svake nedjelje u molitvi vjernika više-manje imali i zaziv za one »koji su na vlasti«. Priznajem, ne samo ja, nego sve moje kolege smo na našim prostorima taj zaziv često propustili mol-iti.
Međutim, kako se rušio »Berlinski zid«, i kako se je komunizam urušavao sam od sebe, dolazila mi je na pamet često molitva vjernika »za one koji su na vlasti«. U svim prostorima koje sam spomenuo, ta se je smjena dogodila bez iznimke u miru i demokratski. U tim zemljama nije trebalo mijenjati molitvu vjernika. I prije i sada se u nedjeljnim misama moli za one »koji su na vlasti«. Kod nas…? Znamo za svu tragediju: Ne mogu se oteti osjećaju barem dijela odgovornosti, nije li trebala zajednica vjernika i na ovim našim prostorima trajno moliti »za one koji su na vlasti«?! Možda se sve ovo ne bi dogodilo ili bar ne ovako tragično.
VRIJEME IZBORA I OBEĆA-NJA: Ovih dana je ponovno uzburkano more oko izbora, kampanja, prijedloga, programa, obećanja, itd. Što sada kao svećenik, kao vjernici trebamo činiti? Osjećamo svu gorčinu obećanja koja premašuju čak i »Rajska obećanja«. Kako obećavati ono što se u jednom ovakvom društvu, znamo svi, ne može ostvariti? Kako se postaviti prema obećanjima koja u temelju imaju sud i osudu onoga što je prije »njihovog vremena«, koji žele graditi na ruševinama. Kako se postaviti prema obećanjima koja unaprijed postavljaju ciljeve koji nas ne mogu objedinjavati. Kako biti birač u nerealnom svijetu obećanja? Upravo ovih dana će se u katoličkim crkvama čitati Poslanica apostola Pavla Timoteju gdje se jasno zahtijeva za ono »nepravedno« robovlasničko društvo javne molitve za one »koji su na vlasti«. Apostol se ne ustručava od vjernika tražiti »sudjelovanje u vlasti molitvom«. Apostol Petar jednako tako u svojoj poslanici piše o tom problemu. Čak i u vrijeme progona Crkva je molila za zakonitu vlast. U ovoj šumi obećanja upravo mi dolazi kao svjetlost s Neba pojačati molitvu za one »koji su na vlasti« ili za one »koji se bore za vlast«.
ŠTO JE VLAST?: Biblijski gledano vlast je u biti jedna velika napast. Jedini vladar u pravom smislu te riječi je Bog. Njemu pripada sva vlast, poštovanje i poslušnost. No, jednaka je činjenica da je Bog čovjeku dao vlast na zemlji i nad zemljom da s njome upravlja i da vlada. Što je to u biti vlast? Trebalo bi biti sudjelovanje na tom Božjem planu vladanja zemljom na opće dobro svih ljudi. Kolika vjera i kolika savjesnost i odgovornost se traži od onoga koji se usuđuje biti sudionik na Božanskom planu vladati u suglasnosti s jedinim, nepogrješivim i jedino istinitim Vladarom – Bogom? Znam. To će netko proglasiti teokracijom. I jest. Ali ne postoji povijest i nijedan njen djelić a iza kojega ne bi stajao Bog. Ovaj puta uopće ne gledam na činjenicu da li to netko priznaje ili ne, nego jednostavno ispovijedam svoju vjeru da je cijeli svijet, pa i ovaj naš mali, stvoren i uzdržavan Božjom voljom.
Da li to netko priznaje ili ne, možda i nije tako bitno. Važnije je pitanje da li je to istina ili nije. Tko konačno vodi povijest? Kao vjernici imamo samo jedini odgovor: Bog. Mi ljudi u toj povijesti sudjelujemo tako što surađujemo s Božjim planom ili ometamo taj Božji plan. U ovom času čini mi se vrlo uputnim moliti za one koji žele sudjelovati u vlasti da ih Bog, gospodar povijesti, vodi u toj želji. Nije ona nimalo po sebi negativnost. Dapače, biti tako zreo i tako odgovoran da se usuđuješ ponuditi svoje znanje i sposobnosti da bi odgovorno radio za opće dobro, i to ne lagan posao, treba poštivati. No, isprazno je vjerovati da to netko može činiti sam od sebe i sam po sebi. I tu vidim utemeljenje kršćanske molitve za ljude koji su ili koji žele biti u strukturama vlasti.
POJAČATI MOLITVU: Novo pitanje je koliko je naše društvo stvarno demokratično i koliko je za demokraciju otvoreno? Demokracija je najteži oblik sudjelovanja u vlasti. Na indirektan način u njoj sudjeluje cijela zajednica, a na direktan način samo oni koji su zakonito birani i koji stalno ostaju odgovorni Gospodaru povijesti i svojim biračima, to jest cijeloj zajednici. Zato je puno nedorečenih i započetih demokracija, a jedva ih ima ostvarenih. Ako je tako, tek onda je utemeljena naša kršćanska molitva »za one koji su na vlasti«. Kako god pristupili ovom fenomenu i »vrućem pitanju«, nećemo pogriješiti ako se ovih dana pojača molitva. Kršćani su osim molitve dužni i iznijeti svoje stavove i opredijeliti se demokratski ali odgovorno za one koji se kandidiraju, a koji ispunjavaju temeljne norme zakona i morala. Kršćanin glasuje po savjesti. Za svoju savjest odgovoran ne društvu nego Bogu. Savjest je mjerilo Božjega glasa u čovjeku. No, o tome u drugom broju.
