Arhiv tekstova

Povijest obitelji Zrinski nadahnjuje mnoge Hrvate i Mađare. I jedni i drugi Zrinske smatramo svojima, i jedni i drugi ih slavimo, pjevamo o njima, dižemo kipove i spomenike, imamo dane sjećanja, dvorce, epska djela i prijevode, garde, Zrinski su dio i tragičnih događanja i odrednica hrvatske i mađarske povijesti, Zrinski su svojim činima svjedočili vjeru, hrabrost, izdržljivost…

Zajedničke ličnosti osamstogodišnje hrvatsko-mađarske povijesti, odvojene tek stotinjak godina, u kojima su Hrvati na jedan, a Mađari na drugi način slavili Zrinske. Kod Mađara kult Zrinskih neprekinuto se njegovao u posljednjih 170 godina, i malo će vam upitanih znati reći da Zrinski imaju u sebi hrvatske krvi. Ipak, hrvatski su to plemići iz rodova Šubića, koji po gradu Zrinu nose ime Zrinski. 

 

Vrhunski Izvođača

 

Sudbina mnogih ličnosti iz mađarske povijesti obrađena je i u glazbenoj inačici, ali o Nikoli Zrinskom, sigetskom branitelju i kapetanu, dosada nije bilo glazbeno-umjetničkog uratka. Taj nedostatak ispravio je pisac sinopsisa i redatelj rock mjuzikla »Zrínyi 1566« Levente Moravetz, kojemu nisu nepoznata umjetnička prilagođivanja u prirodnim ozračjima. Ovoga puta poprište veličanstvenoj izvedbi »Zrínyi 1566« dala je Sigetska tvrđava, samo mjesto povijesne bitke, prostor s kojega je prije 423 godine Nikola Zrinski sa svojih preostalih tristotinjak vojnika iz opkoljene i zapaljene tvrđave jurišem krenuo u sigurnu, ali junačku smrt.

Redatelj je uspio pridobiti zvijezde mađarskog mjuzikla. To su: Sándor Sasvári (Nikola Zrinski), Pál Feke (Lahib-Prebeg), Attila Csengeri (Franjo Črnko), Ildikó Dévényi (kuharica Anna), Timea Vermes (Éva Rosenbersg, supruga Nikole Zrinskog), Endre Beleznay (Mehmed paša Sokolović), Tamás Gregorovics (Radovan Jakab). Među glumcima je i Slaven Vidaković u ulozi kapetana Bartolusa Gerecsa, koji u ovom mjuziklu na mađarskom jeziku, kao Hrvat, izgovara nekoliko rečenica na hrvatskom, a u predstavi uz mnogobrojne plesače, pjevače, gardiste i statiste sudjeluju i članovi Zrinske garde iz Čakovca. Scenografiju potpisuje Miklós Bényei, kostimografiju Gabriella Molnár, koreografiju Zoltán Hálmi.

 

»Navik on živi ki 

zgine pošteno«

 

Tri pripovjedača: Franjo Črnko, grof Salm i Mehmed paša Sokolović, po zamisli redatelja i autora sinopsisa Moravetza, govore publici i objašnjavaju između plesnih i glazbenih scena opsadu Sigeta i odnose velikih sila koje su dovele do nje, te kako je Nikola Zrinski prihvatio obranu Sigeta. Habsburška Monarhija i Osmansko Carstvo, golema država iz 16. stoljeća, Istok i Zapad, kršćani i muslimani, strah od Zrinskih i njihovih nastojanja, hrvatsko-mađarski odnosi u Habsburškoj Monarhiji, Hrvati na rubu i dodiru svjetova i civilizacija zajedno s Mađarima, povezuje ih Zrinski i njegovi posjedi. Franjo Črnko, komornik Nikole Zrinskog, jedan od trojice ili četvorice preživjelih očevidaca bitke, zarobljeni, a poslije otkupljeni, povijesna je ličnost kao, i Nikola Zrinski, Sulejman II., Mehmed paša Sokolović. Uz njih Moravetz donosi niz likova i situacija koji su plod njegove umjetničke fikcije i viđenja sigetske opsade. Črnko je nekoliko godina nakon Sigeta na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku vjerno i potanko opisao sigetsku katastrofu. Njegovo prozno izvješće (kronika) Podsjedanje i osvojenje Sigeta poslužilo je ubrzo Barni Karnautiću da napiše povijesni ep Vazetje Sigeta grada, koji mu je posthumno 1584. godine objavljen u Veneciji. 

Niz glazbenih točaka, izvrsni izvođači, glazba i primljiv tekst, plesne koreografije u prekrasno osmišljenoj scenografiji, u središtu s likom Nikole Zrinskog oko kojega se sve vrti. Zrinskoga, usamljenoga junaka predodređenog na pogibelj kod Sigeta, vojskovođu s čašću kojega nikakva obećanja ne mogu pokolebati u stavljanju na oltar ideala koji su nam tako blizu, ali i tako daleko. Shvaćen i neshvaćen, ranjiv i brutalan, na trenutak nam se čini slab i bespomoćan, izgubljen u lovu i magli. Mali i veliki junaci zajedno, tek zajedno oblikuju povijesne događaje i sjećanja. Sultan Sulejman II. iznenada umire kod Sigeta. Veliki vezir mora što prije osvojiti grad; vješto se taji njegova smrt kako iscrpljena vojska ne bi izgubila moral. Sokolović nudi Zrinskom, valjda zato što je i sam iz ovih krajeva, i Slavoniju i cijelu Hrvatsku. Izgleda nam na trenutak kako je smrt uzaludna, ali ubrzo shvaćamo kako je neizbježna. Trojica preživjelih nose priču o Sigetskom boju kao poruku trajnih vrijednosti na kojima se nanovo i nanovo stvaraju izvori energije toliko potrebni u danima očaja i nedoumica. Autor teksta, polazeći od povijesnih podataka, ubrzo prelazi u fikciju i svojom vizijom svijeta i ljudi u sigetskoj tvrđavi, muškaraca, žena, djevojaka, starih i mladih, djece, priča njihovu sudbinu, oslikava život u danima opsade Sigeta od početka opsade do 8. rujna. 

Ono što zapravo najviše oduševljava jest sama sredina u kojoj se izvodi predstava, u zidinama utvrde ugrađena scena, a iznad vas zvjezdano noćno nebo. I nije vam teško zamisliti kako pokraj vas, ili na kuli sjedi zamišljeni Nikola Zrinski, tu su negdje i Turci, Mehmed paša, zaljubljeni par u sijenu, velika je suša i nema vode, već je i prohladno. I kao da čujete Nikolu Zrinskoga, ja sam ga naravno čula na hrvatskom kako izjavljuje: »Ja, Nikola knez Zrinski obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!«