Arhiv tekstova
Zašto, kako i kada je sve počelo
Godine 1990. skupa sam s nekoliko dobronamjernih prijatelja, znajući da režim Slobodana Miloševića ništa dobroga ne može donijeti na ovim prostorima, sudjelovao u osnivanju Lige socijaldemokrata Vojvodine. Tijekom deset godina habanja cipela po Vojvodini došli smo do 2000. godine, kada sam kao kandidat za pokrajinskog zastupnika prošao u prvom krugu u mjestima – Bajmok, Stari i Novi Žednik, Đurđin, Mala Bosna i Mišićevo. Bilo je to vrijeme, kada se na izborima nije odlučivalo samo o kandidatu, nego prvenstveno o plebiscitarnom svrgavanju prethodnoga režima.
Tada je moja dana riječ da ću osloboditi jedno od 120 mjesta u Skupštini Vojvodine, a u interesu služenja građanima Vojvodine, dobila svoju upotrebnu vrijednost.
NAJVAŽNIJE ODLUKE: Počelo je jednoglasnim izglasavanjem Platforme o ostvarivanju ustavnih ovlasti AP Vojvodine, s načelima za buduće ustavno uređenje Vojvodine. Nastavilo se usvajanjem agrarnog programa, programom razvoja sela, poljoprivrede i prehrambene industrije, usvajanjem programa gospodarskog razvoja, osnivanjem Vojvođanske akademije znanosti i umjetnosti, osnivanjem učiteljskih fakulteta u Subotici i Vršcu, Pedagoškog fakulteta u Srijemskoj Mitrovici, imenovanjem ombudsmana 2003. godine u ime zaštite ljudskih prava i sloboda s pet zamjenika, od kojih je ombudsman za prava djece izglasan na jednoj od posljednjih sjednica Skupštine. Usvojene su deklaracije o suradnji s Haagom, o pozivanju na povratak svih građana Vojvodine koji su bili primorani napustiti je od 1990. do 2000. godine, Vojvodina je primljena u Skupštinu europskih regija, usput dobivši i svoja obilježja grb i zastavu (žao mi je himne). Sve u svemu, riječ je o vrlo važnim zakonskim prijedlozima i deklaracijama, prividno neprofitabilnim za mnoge žitelje Pokrajine.
Moje najveće razočaranje jest Omnibus zakon, koji je oglodao Platformu o ustavnim ovlastima Vojvodine do besmisla.
ČIJI SU NAŠI NOVCI, ZEMLJA, TVORNICE?: Za vrijeme ovoga mandata izglasan je Zakon o denacionalizaciji (povrat oduzete imovine po nepravednim zakonima poslije Drugoga svjetskog rata, na primjer konfiskacija, agrarna reforma). Zatim, Prijedlog zakona o privatizaciji, koji podrazumijeva ovlasti Skupštine AP Vojvodine nad subjektima privatizacije na njenom teritoriju.
Kao još jedan »šipak« pokazan Vojvodini doživio sam Zakon republičke skupštine o privatizaciji, kojim je predviđeno da Vojvodini ostaje pet posto i općinama pet posto novca od tako prodanih poduzeća. Ono što je najsramnije, taj je Zakon u Skupštini Srbije potpisao jedan od mojih sugrađana.
Kao član Odbora za proračun i financije 2000. godine zatekao sam 165 milijuna dinara republičkog novca na pokrajinskom računu, da bi 2004. godine proračun APV iznosio 16 milijardi i 320 milijuna dinara. Za neupućene, ovaj rast u nominalnom iznosu izgleda impresivno, a u suštini je to nepunih tri posto izvornog vojvođanskog novca, od kojega je približno 75 posto transferni novac (kao kada ste na dijeti, a provlače vam divenicu ispod nosa). Na osnovi ovoga, nije nam ni imalo od čega biti puno bolje.
Kao Hrvatu po rođenju i opredjeljenju iznimno mi je drago, što je Skupština APV u službenu komunikaciju u Pokrajini uvela i hrvatski kao šesti službeni jezik, te je Skupština Vojvodine postala parlament s najviše jezika u službenoj uporabi, nakon Europskoga parlamenta. Također, čast mi je što je među ostalima i moj glas pridonio osnivanju Novinsko-izdavačke ustanove »Hrvatska riječ«, koju smo desetljećima čekali. Sve u svemu, da nije bilo centrističkih i osobnih interesa u ime sitnih novaca, moglo se i brže i bolje. Ova Skupština je trajala cijeli svoj mandat, kao rijetka koja do sada na ovim prostorima, u vrlo korektnim ljudskim odnosima na sve 34 održane sjednice i na 24 sjednice Odbora za proračun, na kojima sam sudjelovao. Posebno želim istaći više nego korektan odnos skupštinske administracije, kako u osobnom kontaktu, tako i u pripremi sjednica.
ŠTO I KAKO DALJE: U se i u svoje kljuse! Bez pune autonomije sve je ostalo demagogija, ili u najmanju ruku koještarija. Žao mi je što neke stranke u Pokrajini nisu uvidjele klopku u koju svjesno ili nesvjesno ulaze, opredjeljujući se za jednu od dvije blokovske centrističke podjele: na kvazidemokratski blok i Srpsku radikalnu stranku, s namjerom da Pokrajine više i ne bude.
Ostajem tu, i dalje se ne mireći s ovakvim stanjem, sa sviješću da nisam sudjelovao niti u jednoj radnji, koja bi bilo kojem Vojvođaninu škodila. Poslije svega, osjećam se dobro, zahvaljujući mojoj obitelji, prijateljima, ligašima, koji su bili uz mene sve ovo vrijeme.
Autor je zastupnik u Skupštini AP Vojvodine i vijećnik Hrvatskog nacionalnog vijeća, iz Subotice
