Arhiv tekstova
I ženska ruka može biti čvrsta
Sveopća podređenost žena bila je do nedavno jedna od prihvaćenih osnova kulturne antropologije. Antropolog Evans Prichard primjećuje da su »u skoro svakoj zamislivoj društvenoj ustanovi, bez obzira na društvenu strukturu, muškarci nadmoćni«. Kao svjedočanstvo negdašnje ženske nadmoći ostaje mit o iskonskom matrijarhatu. Najiscrpnije ga je formulirao Bahofen u djelu »Matrijarhat« iz 1861. godine, tvrdeći kako je ženski izum poljoprivrede vodio rastu kulta božice majke i dugom periodu ženske nadmoći. Bahofen je matrijarhat postavio za ugaoni kamen civilizacije, prvo pomaljanje iz divljačke anarhije. Nažalost, niti jedan dokaz perioda matrijarhata nije se pojavio u etnološkim ili arheološkim nalazima. Kako u studiji »Žene i moć« piše Ted Luelen, »mit o primitivnom je često išao pod ruku s doktrinom biološke osnove muške nadmoći. Iz sociobiološke perspektive ženska je podređenost neizbježni ishod dva milijuna godina evolucije fokusirane na – a na koga bi? – muškarca-lovca… Kraljnji ishod takvog evoluiranja je stidljiva i pasivna žena, zauvijek odstranjena iz politike svojom tjelesnom inferiornošću i nedostatkom testosterona. U najboljem slučaju, žena bi mogla steći autoritet u domaćoj sferi, dok joj je javna sfera izvan dometa«.
Procesi koji integriraju Europu, sjedinjavaju je, čuvajući stare i uspostavljajući nove vrijednosti, ženu ne zaobilaze, već je ističu kao važan politički faktor. Na nedavno održanim izborima za Europski parlament svaka zemlja članica (sada ih ima dvadeset i pet) morala je dati bar trideset posto žena sa svojih lista. Ukoliko taj postotak nije prvobitno izglasovan, postupak se ponavlja. Novi predsjednik Europske komisije Jose Durao Barroso izjavio je kako želi vidjeti više žena u Bruxellesu i kako namjerava u svom kabinetu imati ravnopravniji spolni balans od svog prethodnika Romana Prodija.
Današnja europska javnost već se nalazi u poodmakloj fazi debate o ulozi i položaju žene u javnoj sferi. U stvari, debatu je već zamijenila implementacija, to jest provođenje. Nove europske vrijednosti očišćene su crno-bijelih stereotipa »jak muškarac naspram slabe žene«. Na vječito »zaostalom« Balkanu stvari se polako pomiču na svoje mjesto. Povijest bar ne laže, gotovo uvijek kada su muškarci vodili glavnu riječ, ratovi su bili neminovnost, a surovi obračuni i međudruštveni konflikti prateće pojave. Sada, kada novi vrijednosni sustav stiže na Balkan, žene dobivaju priliku pokazati kako i one umiju voditi riječ, ali malo drugačije. Hrvatska je već dobila pohvale za promicanje rodne ravnopravnosti, dok Srbija čini prve, i još uvijek, nevješte korak.
HRVATSKA ZA PRIMJER: U Hrvatskoj je ožujka 2004. godine osnovan Ured za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske. Glavne zadaće ovoga tijela, osnovanog temeljem odredbi Zakona o ravnopravnosti spolova iz srpnja prošle godine, su provedba i poštivanje spomenutog Zakona, izrada nacionalne politike o promicanju ravnopravnosti spolova, istraživanja javnog mnijenja, analize, usklađenost Zakona s međunarodnim dokumentima, suradnja s nevladinim udrugama, promicanje znanja i svijesti o ravnopravnosti spolova, te primanje žalbi o ugrožavanju osnovnih prava i diskriminacije.
»Ured je još u fazi konstituiranja i bit će potrebno ojačati njegove kadrovske i financijske resurse«, kaže za Hrvatsku riječ predstojnica Ureda Helena Štimac, čiji je zadatak da vodi i zastupa Ured, i da odgovara za njegov rad. »Trajni je zadatak Ureda suradnja s postojećim, kao i iniciranje formiranja novih lokalnih (županijskih, gradskih i općinskih) povjerenstava za ravnopravnost spolova u svrhu promoviranja i uvođenja načela ravnopravnosti ne samo na državnoj već i na lokalnoj razini. Sva ministarstva i druga tijela državne uprave dužna su surađivati s Uredom, i u tu svrhu imenovati dužnosnika koji obavlja poslove koordinatora za ravnopravnost spolova.«
Odredbama Ustava Republike Hrvatske ravnopravnost spolova određena je kao najviša vrijednost ustavnog poretka. Temeljem ustavnih odredbi donijet je Zakon o ravnopravnosti spolova koji, između ostalog, definira pretpostavke za politiku jednakih mogućnosti muškaraca i žena u svim područjima društvenog ži-vota. Uz ovaj diskriminacijski zakon usvojeni su i Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji i Zakon o istospolnim zajednicama. U Hrvatskome saboru djeluje Odbor za ravnopravnost spolova, a na snazi je Nacionalna politika za promicanje ravnopravnosti spolova kao krovni državni dokument namijenjen funkcionalnom promicanju prava žena. Također, Hrvatska je od 1992. godine članica Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena. Ovakav pristup i institucionalni okvir razlog je za nedavno iznijetu ocjenu predsjedateljice Radne skupine za jednakost spolova Pakta o stabilnosti, prema kojoj je Hrvatska u usporedbi s drugim zemljama u regiji vrlo napredna zemlja.
U Srbiji ne samo da ne postoji državno tijelo slično spomenutom uredu, već ni zakonska regulativa protiv spolne dikriminacije nije adekvatna. U stvari, Srbija nema Zakon o ravnopravnosti spolova. Na nedavno održanoj sjednici Odbora Skupštine Srbije za ravnopravnost spolova pokrenuta je inicijativa za usvajanje spomenutog zakona, što je ujedno i jedan od uvjeta koji je postavila Europska unija. Zastupnicima je dostavljen Zakon o ravnopravnosti spolova Bosne i Hercegovine kao primjer zakonskog rješenja, a bit će pribavljeni i zakoni drugih zemalja, kako bi se pronašao odgovarajući model za rješavanje ove oblasti. Zastupnici vladajuće Demokratske stranke Srbije bili su uzdržani prilikom glasovanja o toj inicijativi, navodeći kako je potrebno mijenjati diskriminacijske odredbe u postojećim zakonima i na taj način osigurati ravnopravnost, dok su predstavnici Srpske radikalne stranke bili protiv jer smatraju, kako su u druge zakone već ugrađena načela o ravnopravnosti.
NEVLADIN SEKTOR U SRBIJI: Prvu instituciju-zaštitnika prava žena Srbija je, u neku ruku, dobila usvajanjem Zakona o lokalnoj samoupravi koji poznaje instituciju ombuda. Vera Marković, nekada zastupnica SDP-a u Narodnoj skupštini Srbije i dugogodišnja aktivistica za ženska prava u nevladinom sektoru, kaže kako se »lokalni ombud, između ostalog, treba baviti pravima žena. Ukoliko postoji diskriminacija žene po osnovi spola kojemu pripada, zadatak je ombuda nemogućiti taj, kao i sve druge oblike diskriminacije«. Sudionica kampanje »Ekonomski ravnopravne« Vera Marković smatra kako su žene u Srbiji i politički ali i ekonomski marginalizirane, kako, na primjer, svega petinu ljudi koji su u posjedu stana čine žene. Ovaj problem treba učiniti političkim, definirati prioritete koji će voditi smanjivanju i elimiranju ekonomske neravnopravnosti žena.
Nekako po pravilu nositelj promjena u većini društava regije bio je nevladin sektor. U Srbiji je situacija pomalo neobična, tim više što su na čelu najaktivnijih nevladinih organizacija većinom žene. Bilo to Sonja Biserko iz Helsinškog odbora za ljudska prava, Biljana Kovačević Vučo iz JUKOM-a, Nataša Kandić iz Fonda za humanitarno pravo, Borka Pavićević iz Centra za kulturnu dekontaminaciju, Sonja Liht iz Foruma za otvoreno društvo… sve one su u pojedinim momentima pokazivale više hrabrosti i snage od muškaraca u nastojanju da promijene društvo u kojemu žive.
Sonja Biserko je uspjela u najmanje naklonjenoj javnosti postsocijalističkoga svijeta, u gotovo potpunoj društvenoj izolaciji, organizirati bdijenje nad ljudskim pravima. Sebi nije dozvolila niti jednu udvaračku izjavu. Ona je kritički glas koji je, na sramotu današnje srpske kulture, danas čak stotinu puta usamljeniji nego prije petnaestak godina. Za Natašu Kandić kažu kako je »beskompromisni istraživač činjenica, da govori najmanje, a kada progovori, eksplozivni podaci maksimalno su neutralizirani, odmjereno formulirani, uvijek ispod granice očekivanih emocija. Sebi ne dozvoljava da se izjednačava sa stvarima koje zastupa«.
U Srbiji je nevladinih organizacija, koje se bave pitanjem ženskih prava, sve više i više. Jedno od najpoznatijih udruženja su svakako i »Žene u crnom«, koje na specifičan način, svake godine, mirno, šetnjom i parolama, prosvjeduju protiv društvenih devijacija i na taj način obilježavaju datume o kojima neki ne smiju niti govoriti. I ove godine išle su u Srebrenicu, kako bi odale poštu žrtvama genocida.
TKO JE TKO?: Mnogo osvježenja na političkoj sceni u Hrvatskoj donijela su prethodna dva ciklusa parlamentarnih izbora. »Trećesiječanjska« koalicija Račana, Budiše i Tomčića bila bi nezamisliva bez onoliko žena. Za Vesnu Pusić, predsjednicu HNS-a i potpredsjednicu Sabora, mnogi će danas reći kako je »intelektualni snob« (oni koji ne mogu protiv njenih argumenata) ili da izgleda kao »djevojčurak od sedamnaest« (Tanja Torbarina u »Globusu«), ali svi će se morati složiti da je Pusićka važan čimbenik hrvatske političke javnosti. Isti je slučaj sa SDP-ovkom Željkom Antunović, koja je i više no uspješno vojevala na mjestu ministrice odbrane. Ne treba zaboraviti ni Vlastu Pavić, još uvijek gradonačelnicu Zagreba, Ingrid Antičević-Marinović, Đurđu Adlešić – prvu ženu HSLS-a i danas gradonačelnicu Bjelovara. Sanaderov reformirani HDZ na glavnu scenu izbacio je Jadranku Kosor, potpredsjednicu Vlade i vjernu Sanaderovu sjenu. Kosorku djevojku mnogi sa simpatijama vide kao HDZ-ovog kandidata za mjesto predsjednika države. Vesna Škare-Ožbolt, ministrica pravosuđa, Martina Matulović-Dropulić, Kolinda Grabar-Kitanović, koja je zadužena za Ministarstvo euro-integracija, pouzdane su karike Sanaderove vlasti.
Tijekom desetljetne Miloševićeve vladavine Mirjana Marković je često znala biti i više od »prve dame Srbije«. Njene odluke, kao predsjednice JUL-a i prve savjetnice svoga supruga, provodile su se bespogovorno, a njena se riječ poštivala. U oporbi su tada djelovale Vesna Pešić, nekad predsjednica Građanskog saveza Srbije, a danas veleposlanica SiCG u Meksiku i Danica Drašković, dok su se na glavnoj političkoj mapi Srbije nalazile i simpatične aplikacije poput Margit Savović. Nakon promjene vlasti 5. listopada 2000. godine u kabinetu tadašnjeg premijera Zorana Đinđića ministarsku funkciju obnašale su dvije žene – Gordana Matković i Marija Rašeta-Vukosavljević. Nakon toga na mjesto gradonačelnice Beograda dolazi Radmila Hrustanović, a do prosinačkih parlamentarnih izbora prošle godine srbijanskom Skupštinom predsjedava Nataša Mićić, ujedno obavljajući funkciju vršiteljice dužnosti predsjednice Srbije, prve predsjednice koju je imala neka od bivših jugoslavenskih republika nakon raspada.
ŽENA PREDSJEDNIK: Iako u Hrvatskoj HDZ još uvijek službeno nije istaknuo svog kanidata, to jest kandidatkinju za mjesto predsjednika države, još uvijek je teško komentirati neslužbenu kandidaturu Jadranke Kosor. Sa stanovišta ravnopravnosti spolova Helena Štimac Radin pozdravlja činjenicu da se za najvišu državnu funkciju kandidira osoba ženskog spola.
»Mislim da bi to predstavljalo dodatan pomak u ravnopravnosti spolova ne samo iz razloga što bi ta kandidatura pokazala, kako su i žene spremne, i kako pokazuju jaku političku volju preuzeti vođenje države, već i zbog toga što do sada u Hrvatskoj nije bio slučaj da se za mjesto predsjednika države natječe žena.«
Da je Srbija još uvijek strogo patrijarhalno društvo pokazuje i priča o prvoj predsjednici u regiji. To je priča o najljepšim »v. d. nogama« Srbije (vjerojatno i šire). Nenaviknuta da im, onako stamenim i čvrstim muškarcima, bude nadređena osoba ženskog spola, javnost u Srbiji bila je šokirana kada je Nataša Mićić, pravnica iz Užica, zastupnica Građanskog saveza Srbije i predsjednica parlamenta (nakon ostavke Dragana Maršićanina iz DSS-a) postala i predsjednica države! Najljepše noge, te liči na Nicole Kidman, te je prilikom njenog izglasavanja na mjesto predsjednice i sama digla ruku za sebe. Srbija se još uvijek nije navikla na mogućnost da i ženska ruka bude čvrsta. Kao da je zaboravila da je tijekom deset mračnih godina na čelu države neslužbeno imala Mirjanu Marković, pred kojom je i moćni Slobodan Milošević znao biti kao mali miš. Ili možda »prvi cvijet Srbije« i nisu smatrali ženom?!
Ipak, nevična pakosnoj i ponekad zlobnoj političkoj igri, v. d. predsjednika Srbije gđa Mićić, doživljavala je i neugodne situacije poput one kada ju je zastupnica Srpske radikalne stranke Nataša Jovanović polila vodom ili non-stop šikaniranjem koje je bilo na ivici šovinizma Vojislava Koštunice, kako »ništa smješnije nije doživio u životu od Mićićke na mjestu predsjednice«. Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko osudila je takvu »skepsu prema ženama u srpskoj politici i fasištički pristup u odnosu na ulogu žena u javnome životu«. Njena kolegica iz Fonda za humanitano pravo Nataša Kandić jednom je prilikom izjavila i kako »su žene u Srbiji još uvijek grupacija dvadeset i petog reda«.
Kako god, danas se te stvari očigledno mijenjaju. Svojevremno su pojedine političke opcije u Srbiji, na primjer Srpska radikalna stranka, u svojim statutima ograničile mogućnost djelovanja žena u politici. Danas je napravljen pomak. Diskriminacijske statutarne odredbe su izbrisane, a u stranačkoj vrhuški pojavilo se i nekoliko žena. Kada su u pitanju radikali dovoljno je samo spomenuti Natašu Pop Lazić i Maju Gojković, koja će na predstojećim lokalnim izborima čak biti i kandidatkinja SRS-a za gradonačelnika Novog Sada.
