Arhiv tekstova
Čovjek se ne smije odijeliti od Boga, niti politika od morala
Nastavljamo naše razmišljanje iz prošloga broja kao nastavak na temu: »Moliti za one koji su na vlasti – Da ili Ne?« Naime, kršćani su zajednica koja svoju vjeru stiče objavom Isusa Krista i onom milošću koju joj je On podario. Treba stalno ponavljati da bi konačno ipak zaživjela svijest kod mnogih ljudi koji to ne razlikuju, da su religija i vjera dvije stvarnosti koje se eventualno nadograđuju, a nikako ne preklapaju.
Dok je religija put i traženje, dotle je vjera dar i povjerenje. Vjera ne može nikako ostati na razini spoznaje, pa ni izričaja, kodeksa »vjerskih istina«, nego se nužno pretače u životnu praksu i na tom mjestu i u tom vremenu u kojem se događa, ona oplemenjuje tim nadnaravnim svjetlom i angažiranom vjerom prostore i osobe s kojima se susreće. Stoga vjera ne može biti nikada do te mjere privatna – da je nevidljiva – niti »stiješnjena« zakonima sakristije, a da ne bude javna. Stoga kršćanin po svojoj savjesti i iz svoje vjere se ponaša u svim okolnostima baš kao takav – kršćanski. Sada kada razmišljamo o pojmu vlasti i o kršćanskom doprinosu onima koji su na vlasti, dobro je razmišljati o suodgovornosti ne samo u donošenju nego i u provedbi onoga što svaka zakonodavna i izvršna vlast u sebi ima. Već je spomenuto, bez obzira na to da li to netko priznaje ili ne, da je vlast participacija na vlasti Onoga koji je Stvoritelj i koji je Providnost i uzdržava svijet i čovjeka. Bez te dimenzije odnosa prema vrhovnoj Vlasti, nemamo mogućnosti ljestvice uspoređivanja uopće o vrijednosti onih koji participiraju na toj Vlasti.
KRŠĆANI U POLITIČKOM ŽIVOTU: Spomenut ću samo uvodnik u jedan dokument koji je nedavno izišao u Vatikanu »Doktrinalna nota (o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu) » gdje se kaže: »Zauzimanje kršćana u svijetu tijekom dvijetisućljetne povijesti pronašlo je mnoštvo različitih izražaja. Jedan je od tih sudjelovanje kršćana u političkom životu: kršćani, kao što je govorio jedan od crkvenih pisaca iz prvih stoljeća, ‘sudjeluju u javnom životu kao građani’. Crkva među svojim svecima časti brojne muškarce i žene koji su služili Bogu velikodušnom zauzetošću u političkom djelovanju i vršenju vlasti. Među njima je i sv. Toma More, proglašen zaštitnikom ljudi iz vlasti i političara. On je posvjedočio svojim mučeništvom ‘neotuđivo dostojanstvo čovjekove savjesti’. Premda izvrgnut različitim oblicima psihološkog pritiska, sveti Toma nije pristao na kompromis. Ne odričući se ‘postojane vjernosti legitimnoj vlasti i institucijama’ kojom se odlikovao, poručio je svojim životom i smrću da se ‘čovjek ne smije odijeliti od Boga, niti politika od morala’.« Ta su načela vrhovna. Ponovimo ih: beskompromisnost, priznanje legitimnosti vlasti i institucija, ali samo uz uvjet da se političar ne odriče Boga, niti politika od morala.
VRHOVNA JE VLAST STVORITELJEVA: Sada se postavlja pitanje koje su najveće napasti kod ljudi koji su na vlasti? Već je jedna spomenuta. To je nepriznavanje iznad sebe one kategorije prema kojoj se svaka vlast »može mjeriti«. A to je Vrhovna vlast Stvoritelja. Druga napast je u samom pojmu da vladati zapravo znači služiti. Nitko od onih koji su na vlast birani nisu birani za to da gospodare nego da služe u interesu općeg dobra. Stoga je vlast realna napast i jedva se netko tako visoko podigne kao što je to na primjer sveti Toma More, da mu je, dok je na službi, vrhovna norma savjest. Savjest je inače mjesto koje je najdublje u nama skriveno i koje se otkriva samo u svjetlu sabranosti i poštenja. Uloga zajednice vjernika je upravo u tome da mole za one koji su na vlasti da im savjest bude budna i otvorena prema svjetlu. Služiti, i to nesebično, općemu dobru, stvarno može samo savjestan čovjek. Stoga poimanje vlasti kao službe je bitno. Sada se opravdano pitamo kada se netko »bori za vlast«, da li je uistinu voljan da se bori za službu i da nudi sve svoje sposobnosti da bi ih dao za opće dobro. Ono što je u suprotnosti ovakvom poimanju su »lažna obećanja«. Čovjeka zaboli srce kada u »praznim obećanjima« vidi da se iza toga krije čovjek koji već u startu ne razmišlja savješću nego željom za vlašću koju stvarno želi koristiti kao vladalac i gospodar, a nikako kao čovjek koji svoje talente stavlja na raspolaganje u službu općega dobra. Kada se sa takvim fenomenom susrećemo, ostaje nama vjernicima samo jedno, moliti da nas Bog oslobodi ljudi koji se »grabe« za vlast, a ne žele vlašću služiti zajednici. Sam početak i ponuda je nerealna i lažna. Ono što još više boli je činjenica da mnogi koji »osvajaju vlast« ruše sve što je prije njih i nagovještaju početak »novoga svijeta« sa njima. Zaboravljaju da je povijest samo onda povijest ako je povezana kao lanac, karika sa karikom, a ne karika uz kariku. Tako je tužno slušati i susretati se s mentalitetom obezvrjeđivanja, rušenja i klevetanja svega onoga što je netko drugi napravio i uistinu ugradio u povijest. Kako bi bilo lijepo da se vlast vrši kao služba i nastavak gradnje svih onih vrednota koje je prethodna generacija ili prethodna grupa učinila vrijednim i da se to nadograđuje, a ne da se upotrijebi u mnoštvo lažnih argumenata rušenja i stalnoga počinjanja »iz početka«. Tako smo već umorni od tih »početaka«. Voljeli bismo vidjeti i sebe i svoju povijest kao slijed događanja koji ide naprijed, a ne da su svaki izbori jedno rušenje, jedno obećanje i jedno razočaranje. I ponovno se ovdje osjeća potreba molitve da Bog koji ima u rukama silnice povijesti konačno zagospodari i pomogne da se ne istrebljujemo nego nadograđujemo ugrađujući kao vrednote sve ono što je realna vrednota kod onih koje smjenjujemo. Dakle, treća napast i najteža onih koji se »bore za vlast«, je neuvažavanje svega onoga što se dogodilo prije njih. Treba pošteno nastaviti graditi bolje i savršenije ono što je u temeljima već učinjeno.
Posve novo pitanje, koje treba nastaviti u ovom planu je pitanje onoga što je zapravo demokracija i što su demokratski izbori, kako ih vidi čovjek vjernik? Bitno je, naime, barem znati da je demokracija zadatak i to vrlo težak, ali i izaov i to vrlo aktualan i da mu mogu odgovoriti samo veliki ljudi. No, o tome u sljedećem broju.
