Arhiv tekstova
Prvi, a bez zlatne medalje
Sportaši iz Subotice osvojili su do sada tri zlatne medalje na Olimpijskim igrama – Đuro Stantić (1906.), Momir Petković (1976.) i Đula Mešter (2000.). Nekako ova iz 1906. godine i nije zlatna medalja, ali je ipak najsjajnija, zbog uvjeta u kojima je osvojena. U sportskoj literaturi međuolimpijske igre se skoro i ne spominju, jer su održane kao desetogodišnja proslava Prvih obnovljenih modernih Olimpijskih igara i ne smatraju se Olimpijskim igrama.
Đuro Stantić je tijekom 1900. godine prisustvovao atletskim igrama na Paliću i na jednim od njih prijavio se sucima za »pješačke utrke«. Bio je to suhonjav mladić u civilnom odijelu i čizmama, sa željom da sudjeluje u utrci. Nitko ga nije poznavao i odbili su ga. Na sveopće iznenađenje kod starta stao je s vanjske ivice staze. Kako je utrka odmicala, ovaj mladić u čizmama je premoćno vodio utrku, iako je s vanjske strane morao propješačiti dužu stazu od službenih natjecatelja. Na kraju je pobijedio. Od tada, taj nepoznati mladić Đuro Stantić, talent za sport i čovjek iznimnih fizičkih mogućnosti, postaje pulenom tada već čuvenog sportskog trenera Nikole Matkovića. Tako je započela iznimna karijera sportaša-hodača, u ono vrijeme poznatog širom Europe. Pobjeđuje na nizu natjecanja od kojih je ono na Svjetskom prvenstvu u Berlinu 8. rujna 1901. godine, na stazi od 75 kilometara, vjerojatno najveći uspjeh Đure Stantića. Stazu je kao prvi prešao za 8 sati 46 minuta i 24 sekunde.
PROVIĐENJE: Na međuolimpijadi 1906. godine među 900 sportaša iz 19 zemalja mađarska ekipa broji 40 članova i među njima je i Subotičanin Đuro Stantić, kao već poznati sportaš s nizom pobjeda u hodanju.
Na Olimpijadu je prijavljen za utrke na 1.500 i 3.000 metara. Na kraćoj je odustao. No, utrka na 3.000 metara je održana pod nepovoljnim okolnostima za Đuru Stantića. Na cilj je stigao kao treći. Očajan zbog neuspjeha napušta borilište i svoju tugu i utjehu liječi alkoholom po kavanama. Me-đutim, proviđenje radi za njega. Utrka je poništena jer je podnijeta prijava, da je neregularna, jer su dva natjecatelja tijekom utrke trčali ne nekim dijelovima staze, što je protivno pravilima i utrku su suci konačno poništili, te je sljedećeg dana održana nova utrka.
Trener Nikola Matković je jedva pro-našao Đuru u kavani, otrgao ga od čašice i pokušao izliječiti od mamurluka i pripremiti ga za sutradan, za ponovljenu utrku. Bez obzira na stanje, sutradan je Đuro Stantić bio onaj pravi sportaš koji pobjeđuje. Vodio je utrku uvjerljivo i pobjeda je osigurana. Iz ruku kralja Konstantina osobno je primio zlatni pehar za ovu pobjedu.
DOČEK: S trenerom Nikolom Mat-ko-vićem ostaje u Grčkoj cijela dva mjeseca, sudjelujući u nizu utrka u kojima je uvijek pobjeđivao.
Na povratku u Suboticu doček je bio veličanstven. Mnoštvo građana ga je dočekalo na željezničkom kolodvoru na čelu s Gradskim savjetom i roditeljima. Odato je pravo priznanje ovom mladom i usamljenom sportašu – hodaču s Palićkog puta.
Đuro Stantić se još puno puta natjecao sve do 1910. godine, kada je završio svoju uspješnu karijeru. Prvi svjetski rat i 1918. godina bili su presudni. U 40. godini uspješnog sportaša 10. srpnja 1918. godine smrt je bila jača i prekinula je karijeru vjerojatno najboljeg atletičara s ovih prostora na početku 20. stoljeća. Spomen na njega je bijeli nadgrobni spomenik blizu Peićeve kapele s njegovom slikom i natpisom: Ovdje počiva STANTIĆ ĐURO, Počasni član Subotičkog sportskog društva, Svjetski prvak na Olimpijadi u Ateni 1906. godine, »U zdravom tijelu zdrav je duh«.
