Arhiv tekstova
Ne šepiriti se, već raditi za dobrobit drugih
Ostavljajući po strani moguće prigovore o uređivačkoj politici tjednika »Hrvatska riječ« i držeći da je nepotrebno otvarati javnu raspravu na ovu temu na način izljeva gnjeva zbog polu-osobne uvrijeđenosti, kao u reagiranju još uvijek ne-zna-se-na-temelju-čega »legitimnog predstavnika jednog dijela korpusa«, naime, Hrvatske bunjevačko-šokačke stranke, hoćemo ipak u ovome napisu tematizirati u toj reakcijici, koja je objavljena u prošlom broju »Hrvatske riječi« na str. 16, očitovani fenomen – infantilnu potrebu za javnim istica-njem u Hrvata. Pri tomu, obično to ide uz nekompetentnost (ona jezična je posve efemerna!), što samo onda dodatno snaži negativnost ovoga fenomena – postaje ono neukodocirajuće i po posljedicama je bitno štetno. Jer, ponajvećma prijeporno je u svemu tomu neučinkovitost u takvomu bavljenju drugim, te u nepotrebnome produbljivanju ionako već velikih nesporazuma u hrvatskoj zajednici.
Rekli smo već kako fenomen potrebe za ničim izazva-nim javnim šepirenjem ne nalazimo samo u tom nedobrohotnome pisamcetu HBŠS-a. On je relativno čest i kod drugih takmaca koji, istina također posve upitno, pretendiraju na legitimnost glede Hrvata. A ni njih, tih i takvih takmaca, uopće nije malo. Stoga ovdje i hoćemo ukazati na njegovu suštinu.
Kao prvo, zanimljivim nam se čini da u tome prednjače dokoni ljudi, a među njima više je onih starije dobi. Istina, zna se da mudrost traži slobodno vrijeme i da dolazi s godinama. Pa ipak, usto mogu ići i druge navade. Recimo, posvetiti se obitelji i djeci, usavršavati se u struci, zbrajati životna postignuća, skrbiti oko unučadi, putovati po svijetu…
No, jednom značajnijem broju ovdašnjih Hrvata sve je to uskraćeno: obitelji nemaju, ako se i ima, za struku se ne mari, manjka sadržaja za zbrajanje, unučad su im daleko otišla iz raja koji su im stva-rali… Glede putovanja, pak, ima tu i onih koji se ne mogu slobodno kretati, zar ne g. Bačlija, i putovati po svijetu? No, svima njima je smatrati se značajnim odličan vid za upražnjavanje dokolice i nadomjestak za različite neostvarenosti.
I to je ono što obeshrabruje. I u pisamcetu čitamo tako, kako će ta vrsta, po posljedicama apsolutno beskorisna posla, i dalje biti u djelokrugu njihova rada: »Čelnici ove stranke imaju također puno toga kazati o djelovanju ovdašnjih hrvatskih institucija i udruga, koje imaju u svom nazivu hrvatski predznak, kao i o nekim drugim temama koje će biti predmet predizborne kampanje.« Dakle, jalovost i dalje prijeti. A tko nema, pitamo se, nešto reći o nekome. Pa svatko ima stav o nečemu i to još koliko…
No, to što netko misli ne samo da ne treba interesirati mnoge, već promašuje bit poslanja onoga tko se pača baviti se politikom. Tu se, naime, nikako ne radi o smatranjima, kazivanjima, objelodanjivanju bijesa… To se obično radi na klupici, »nediljom pridveče, na ćoši«. To je vrlo daleko od političara. Jer, političari trebaju raditi, a ne šepiriti se. Ali i kad rade, onda treba da rade onako kako treba – recimo i javno! A to se posebno institucionalizira kroz izgrađenost odnosa s javnošću. Na primjer, da se ima konferencija za tisak, a ne da predsjednik stranke sam raznosi priopćenja po redakcijama, kako je do sada u vas bivalo.
No, ni to nije ovdje toliko važno, jer i to promašuje bit ovoga problema. Zadaća je, naime, ako već kane biti političari, barem u normalnome svijetu kojem težimo, da rade nešto naročitije i posve drugo. I to je drugi moment temeljnog deficita u politici kod vojvođanskih Hrvata!
Ako se, naime, netko bavi politikom, onda on treba raditi tako da stvara povoljne uvjete da se ostvari opće dobro, od čega će on imati najmanje be-neficija a svi drugi najviše! Kod nas je to vrlo često obrnuto – samo su i jedino su važni osobni beneficiji, a narod je tek sredstvo…
Na koncu ćemo tek još navesti da ne treba prevelika mudrost za konstatirati da je hrvatska zajednica u Vojvodini razjedinjena i dobrano posvađana. Ne od danas, već poodavno je tako. Ona je rubna u katoličkom, nacionalnom, kulturnom pogledu i zbog tog vrvi predmodernostima, nemoćima i frustracijama. Napuštena je od skoro svakoga, a raspuštena u vlastitom upravljanju. Gotovo je prepuštena stihiji i sudbini. Nju su glavom bez obzira napuštali njezini prvaci i učena mladež. U njoj skoro polovica ne zna ni tko je, ni što je, ni odakle je, a oni koji znaju ne mare previše za stvari koje zajednicu čine zajednicom…
I umjesto da se stvari pokušavaju unapređivati konstruktivnim pristupom i činiti konkretno na rješavanju problema, ovdje se jalovo i destruktivno šepiri. No, to nije nimalo bezazleno, jer to ne samo da godi, već ide izravno u prilog onima kojima nismo prijatelji.
Autor je publicist iz Subotice
