Arhiv tekstova

Legendarni pjesnik i ključni pisac prve hrvatske moderne Antun Gustav Matoš rođen je u Tovarniku 1873. godine. Bio je pripovjedač, pjesnik, kritičar, esejist i putopisac. Pučku školu i gimnaziju završio je u Zagrebu, gdje je polazio i glazbenu školu. Godine 1891. upisao se na Vojni veterinarski institut u Beču, ali je studij nakon jednog semestra napustio. Vratio se u Zagreb, koji kao vojni novak napušta 1893. godine. Sljedeće godine bježi iz vojske, ali je ubrzo uhićen i zatvoren u petrovaradinskoj tvrđavi iz koje uskoro uspijeva pobjeći. Od tada, kao vojni bjegunac, uzdržavajući se sviranjem čela i pisanjem kritika, živi u Beogradu (1894. – 1898., 1904. – 1908.), Ženevi (1898. – 1899.) i Parizu (1899. – 1904.). Živio je bohemskim životom. U Zagreb se vratio nakon 13 godina, odnosno nakon proglašenja amnestije za vojne bjegunce. Iako je 1910. položio ispite za učiteljsko zvanje, Matoš, uglavnom zbog svojih političkih stajališta, ne uspijeva naći službu. Uzdržavao se od svog književnog i publicističkog rada, stoga za njega možemo reći da je prvi profesionalni književnik u Hrvata. Izuzetno književno obrazovanje stekao je uglavnom svojim radom i intelektualnom znatiželjom. Upravo se njemu može pripisati zasluga za predstavljene svjetske, osobito francuske, književne tradicije hrvatskoj kulturnoj sredini. U sukobu starih i mladih Matoš se nije odlučio  ni za jednu od sukobljenih strana, potvrđujući tako samosvojnost svog pjesničkog stvaralaštva.

 

PRozna djela

 

Svoj prvi rad, novelu »Moć savjesti«, objavio je 1892. godine u »Viencu«, a svoju posljednju pjesmu »Bogorodica i donator« napisao je u bolesničkoj postelji. Objavljena je u »Savremeniku« mjesec dana prije njegove smrti 1914. godine. Za života je objavio tri zbirke novela i pripovijesti (»Iverje«, 1899.; »Novo iverje«, 1900.; »Umorne priče«, 1909.) koje, u rasponu od ljubavnih do satiričnih, variraju najrazličitije teme. Uporno se i dosljedno pridržavao pravila da novela, baš kako joj i sam naziv kaže, mora biti nova, mora govoriti o novim, zanimljivim i rijetkim, dotad nečuvenim događajima. Matoševa prozna djela, koja često ujedinjuju opreke, poput humorističnog i pesimističnog, osobito izražavaju njegove stilske strategije, koje je sam nazvao artizmom. U njima ima simbolizma (»Camao«), krute satire (»Kip domovina leta 188*«), ali i intimne žudnje ljubavi (»Balkon«, »Cvijet s raskršća«, »Jesenska idila«). Sve to je fino iznijansirano između sna i jave. Pisao je eseje i putopise sabrane u zbirkama »Ogledi« (1905.), »Vidici i putovi«, (1908.), »Naši ljudi i krajevi« (1910.) i »Pečalba« (1913.), te velik broj kritika, objavljenih u više od 50 hrvatskih časopisa, u kojima je nerijetko polemičnim stilom, komentirao tadašnja kulturna zbivanja. 

 

Pjesništvo

 

Matoš se kao pjesnik predstavlja čitateljstvu tek 1906. godine, iako je već kao gimnazijalac pisao pjesme koje je uključio u svoje pripovijesti (»Nekad bilo – sad se spominjalo« i dr.),  kada objavljuje sonet »Utjehu kose« (Savremenik). U njemu ljubav povezuje sa smrću iznoseći viziju mrtve drage na odru. Smrt je tajanstvena, nepokretna, a ljubav koju osjeća prema svojoj dragoj miješa se s očajem i zaprepašćenošću, no javlja se utjeha jer smrt je samo san, ona nije kraj već je nova kvaliteta življenja. Najčešće teme njegove poeziju su ljubav, smrt, domoljublje, cvijet kao simbol. Stil je u Matoševoj lirici dominantan, forma je besprijekorna, dok su sadržaj i ton obilježeni pjesnikovim nesputanim, često pesimistički intoniranim, subjektom. U svojim elegijama, sonetima, epigramima, satirama i drugim književnim oblicima tražio je i nalazio način spajanja tradicije i stvaralačke pjesničke osobnosti. Matoševe pjesme, njih osamdesetak, su do 1923., kada su sakupljene i objavljene pod naslovom »Pjesme«, bile razasute po časopisima i rukopisima. Antologijske su mu pjesme: »Srodnost«, »Utjeha kose«, »1909«, »Jesenje veče« i »Notturno«.  

Matoš je svojim djelom najizrazitiji predstavnik hrvatske moderne, jedan od najznačajnijih hrvatskih književnika uopće, ali i uzor sljedećih pjesničkih generacija. Po mnogočemu on je legendarni A.G.M., koji je u svojemu djelu integrirao sve temeljne ideje modernizma. Nakon Šenoe, on je najglasniji Hrvat u književnosti. Autor je poznate lozinke »Dok je srca, bit će i Kroacije«. Za sobom je ostavio impozantno djelo, pravu riznicu umjetnosti i duha, nadahnutih pjesničkih vizija i slika, briljantnih opservacija i lucidnih ideja, u stihu i prozi.