Arhiv tekstova
Skupa kroz život cijeli
Marija i Matiša Šimunović iz Vajske, starica i starac mlada duha, gaze kroz život, rame uz rame, evo već 64 ljeta. Vjenčali su se davne 1940. godine, nakon svega mjesec dana poznanstva.
Baka-Marija se sa sjetom prisjeća dječjih i djevojačkih godina, provedenih u rodnom Baču: »Rođena sam 20. srpnja 1924. godine u obitelji Jurković, nadimak Katanovi. Bila je to dobrostojeća, da ne kažem bogata obitelj, koja je lijepo živjela od poljodjelstva. Imala sam brata, koji je mlad umro. Nije nam ništa nedostajalo, kako bi bake kazale, ni kruva, ni ruva. Po tadanjim običajima, kad sam napunila 16 godina, došlo je vrijeme za udaju. Nije bilo, kao danas, zabavljanja od nekoliko godina – pa svak na svoju stranu. Matiša i ja smo se zagledali, upoznali, zaručili i vjenčali, sve u roku od mjesec dana.«
OD ZAGLEDANJA DO VJENČANJA – MJESEC DANA: I dida-Matišu preplavljuju sjećanja: »Bogme, nisam ni ja bio za bacanje. Potječem iz nekada najimućnije vaištanske paorske obitelji Šimunović, zvane Ižakovi. Rođen sam 1. prosinca 1919. godine. Od rane mladosti radio sam s ocem na zemlji. Došlo je i vrijeme za ženidbu. Prvi put, kad sam ugledao moju Mariju, nešto je u meni zatreperilo. No, nije bilo tako jednostavno doći u njezinu blizinu. U to vrijeme stvari oko udaje i ženidbe rješavale su bake, dobro vodeći računa da udavača iz bogate kuće ide u bogatu, To je bila moja sreća, tako da smo se Marija i ja nakon mjesec dana poznanstva, uvijek pod budnim okom baka i tetaka, vjenčali.«
Marija i Matiša su složno radili, izrodili troje djece, a danas od njih imaju šestero unučadi i isto toliko praunučadi. Sin Ivica, dobrostojeći poljoprivrednik, živi u susjedstvu, a kćeri su udate i žive u Novom Sadu i u Đakovu. Baka-Mariji je žao što joj dida-Matiša ovih dana pomalo pobolijeva: »Žao mi je, pomalo ga uhvatila prehlada, a bogme sinko, tu su i godine. Proveli smo lijep život, nije bilo svađa, svaki dan bio nam je ispunjen radom, radošću i ljubavlju prema djeci. Pamtim samo jedno teško razdoblje. Bilo je to poslije Drugog rata. Oduzeto nam je 60 jutara zemlje, stoka, perad, sav zaprežni pribor, strojevi i alatke, bukvalno, preko noći smo ostali bez ičega.« Dida-Matiša dodaje: »Nismo klonuli duhom, moja Marija i ja smo, rame uz rame, radili ono što smo najbolje znali. Poljodjelstvo nas je ponovno diglo na noge. Prije nekoliko godina vraćeno nam je 40 jutara zemlje, ali sad mi nismo u stanju da radimo. Nažalost, nemamo mirovinu, mada smo uvijek uredno plaćali poreze. Valjda nam je takva sreća, uvijek smo mi više brinuli o državi, nego ona o nama.«
NAJLJEPŠA ZABAVA – OBILAZAK DJECE: U mlađim danima Šimunovići su rado odlazili na balove, tada jedinu seosku zabavu. Dida baš i nije bio veseljak, no bilo mu je drago gledati Mariju kako se veseli. »Nisam baš bio vičan plesu, nemam ni glas za pjesmu, no kad bih vidio moju Mariju kako pleše i pjeva, meni bi bilo puno srce. Sad više nema balova, pa i da ima, nismo mi više za to. Za nas je najljepša zabava obilazak djece. Evo, čim malo prizdravim, otići ćemo na more. Mlađa kćerka, udata u Đakovu, ima vikendicu u Šimunima, na otoku Pagu. Volim se kupati u moru, ne bih cijeloga dana izlazio iz vode.«
Baka-Marija i pokraj svih obveza oko djece i rada u polju, nalazila je vremena i za svoje dvije velike ljubavi: narodnu nošnju i ručni rad. Puno je toga uradila, no ništa za prodaju: »Radila sam sve iz čiste ljubavi, za sebe i svoju djecu. Kad bih ijedan od tih radova prodala, čini mi se da bih ostala bez dijela duše. Većina nošnji mi je kod mlade kćerke u Đakovu, tamo se to više cijeni nego kod nas. Malo-malo, pa su na nekoj izložbi, a ovdje bi vječito bile zatvorene u ormaru. Ponosna sam na svoje rukotvorine, pa želim da ih vidi što više ljudi.«
Baka-Marija je iz ormara iznijela na svjetlo dana prelijepe dijelove narodne nošnje, koje je sama izvezla, prelijepe torbice, prekrivače za krevete, stolnjake, te veliki broj goblena. Posebno joj je drag oplećak, sa zlatove-zom, izvezenim njezinom rukom. »Ne znaš ti, sinko, koliko je tu uboda i besanih noći. Ne postoje novci kojima bi se to moglo platiti. Ova nošnja će do kraja ostati kod mene i mojega dide, a kad odemo, ostavit ćemo je djeci. Žao mi je samo što jako malo mladih žena pokazuje zanimanje za izradu nošnji, nitko nema vremena za to. Šteta, narodno blago treba očuvati.«
Dom Šimunovića ostavljamo s dojmom da ostavljamo oazu mira i spokoja, toliko potrebnu čovjeku u ovom vremenu jurnjave i beznađa.
Ivan Andrašić
