Arhiv tekstova
Prisilna migracija
Premda nisu izravno protjerani ratom i vojnom silom, jer se rat nije vodio na njihovu teritoriju, kontekst, u kojem se odvijala migracija srijemskih Hrvata, čini je još jednom instancom prisilnih migracija. Ljudi koji su je donijeli nisu imali alternative u odluci o preseljenju.
Razlog iseljavanja ovdje ću ukratko naznačiti, posluživši se svjedočanstvima protjeranih Srijemaca koje je prikupio i objavio Milan Bičanić. Hrvati su, bez obzira na to jesu li živjeli u matičnoj državi ili izvan nje, s oduševljenjem prihvatili prvo njezinu demokraciju pokrenutu prvim slobodnim izborima nakon Drugoga svjetskog rata, a potom i njezino osamostaljivanje. Rat, koji je uslijedio u Hrvatskoj, još je više potaknuo simpatije i podršku Hrvata u drugim dijelovima bivše Jugoslavije, ali im je donio i različite poteškoće.
ZAMJENA IMANJA: Srijemski su Hrvati bili izloženi verbalnom zastrašivanju, najčešće telefonskim anonimnim pozivima i prijetećim pismima, klevetama, privođenju u policijsku postaju i ispitivanjima s tjelesnim ozljeđivanjem, oružanim napadima na kuće i imanja, otuđivanju imovine i prisilnom istjerivanju iz kuća, a zabilježeno je i nekoliko ubojstava i nestanak nekoliko osoba. Strahovanja su poticale i izjave i djelovanje pripadnika Srpske radikalne stranke i njezina vođe Vojislava Šešelja o tome kako Hrvate treba deportirati u Hrvatsku.
Srpski su radikali iskoristili osvetoljubivost hrvatskih Srba koji su tijekom 1991. i 1992. godine pobjegli u Srbiju te su udruženim snagama počeli napadati domove Hrvata i prisiljavati ih na zamjenu imanja, koja su Srbi napustili u Hrvatskoj. Verbalne prijetnje i fizički napadi, koji su pratili ta iznuđivanja, rezultirali su brojnim preseljenjima hrvatskih žitelja iz istočnoga Srijema.
Budući da prije dolaska u Hrvatsku srijemski Hrvati većinom mijenjaju svoje nekretnine sa Srbima koji istodobno napuštaju Hrvatsku i naseljavaju se u istočnome Srijemu, oni se razlikuju od svih drugih vrsta izbjeglica i prognanika u Hrvatskoj početkom devedesetih godina. Oni, naime, za razliku od drugih, imaju osiguran smještaj, a budući da su većinom poljodjelci, zahvaljujući zamjenama imanja, oni osiguravaju i gospodarsku egzistenciju u Hrvatskoj. Samo je manji dio srijemskih Hrvata bio prisiljen preseliti se, a da nije uspio ugovoriti zamjenu. Njima je hrvatska država ponudila privremeni smještaj u prognaničkim naseljima, a nakon oslobođenja Knina u tom području.
Neka istraživanja su utvrdila da je Crkva organizirala selidbu Hrvata s Kosova. Također, postoje tvrdnje kako je razmjena stanovništva između Srbije i Hrvatske dogovorena u prvoj polovini 1992. godine, između hrvatskog i jugoslavenskog predsjednika. Međutim, moje istraživanje nije našlo pouzdanih dokaza o sudjelovanju Crkve ili Države u preseljavanju Hrvata iz Vojvodine, dotično iz Srijema.
POMOĆ DRŽAVE ILI CRKVE?: Svi bivši i sadašnji prvaci Zajednice prognanih i izbjeglih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, udruge doseljenika iz Vojvodine, tvrde kako Država nije izravno poticala preseljavanje u Hrvatsku. Međutim, ne tvrde niti da je bilo što činila da se migracija spriječi, premda je u prvim susretima migranata i predsjednika vlasti bilo suprotstavljenih mišljenja oko iseljavanja. Prvaci migranata tvrde kako je odluka o iseljavanju bila prepuštena pojedincima i dogovoru unutar obitelji. Dapače, politička stranka vojvođanskih Hrvata – Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, a osobito njen predsjednik Bela Tonković, navodno su se protivili iseljavanju, pozivajući Hrvate da ostanu u Vojvodini.
Ni udruga doseljenika, osnovana krajem 1991. godine nije u početku donijela dokument koji bi potaknuo iseljavanje, no neki od njezinih čelnika otvoreno su ga zagovarali, uvjereni kako će u većinskom srpskom okruženju Hrvati u Vojvodini biti asimilirani. Dakle, moguće je pretpostaviti, kako hrvatska vlast nije izrazito ni poticala, ni zaustavljala iseljavanje. Prema mišljenju jednoga istaknutog doseljenika, sporim rješavanjem osnovnih problema doseljenika, Država ih je u početku čak obeshrabrivala i poticala na sumnju u ispravnost odluke o preseljenju. U načinu na koji se preseljavanje odigralo, zamjenama kuća i imanja između hrvatskog i srpskog stanovništva, Država je mogla vidjeti prihvatljiv način smanjivanja udjela srpskoga stanovništva u Hrvatskoj. Prema riječima jednog istaknutog Srijemca, vjerojatno je shvatila, kako će seoba ne samo promijeniti demografsku sliku već i znatnije utjecati na »glasačku manjinu« Hrvatske.
Ni Država ni Crkva nisu organizirale selidbu u smislu da je bilo koja od tih institucija preseljenoj populaciji osigurala smještaj ili posao. Doseljavanje iz Vojvodine u potpunosti je rezultirao neformalne razmjene dviju etničkih skupina na individualnoj razini. Ipak, nakon doseljenja, Država je odigrala značajnu ulogu u rješavanju brojnih administrativnih problema preseljenog stanovništva, primjerice dajući im hrvatsko državljanstvo ili legalizirajući razmjenu imovine.
Nastavit će se
