Arhiv tekstova
Bauk Mile Budaka
Podizanje i uklanjanje spomen-ploče Mili Budaku naglo su podigli zanimanje za Budakov politički i literarni rad. Stav o Budaku imaju svi, naravno, od biskupa i predsjednika države, Sabora i Vlade do lokalnih političara te Budakovih (navodnih) rođaka i mještana kao i kolumnista tiskanih i elektronskih medija kako iz Hrvatske tako i mnogih zemalja.
Ne odričem im pravo na stav, no pitam se kako su ga izgradili kada su mnogi detalji iz Budakova života i dalje nejasni. Ili barem nedovoljno jasni. Bijelu mrlju na tom crnom razdoblju povijesti Hrvata obojili su povjesničari i stvorili prostor za mnoge kontroverze. Polustoljetno istraživačko tavorenje daje krila nedobronamjernima koji olako prišivaju etikete hrvatskom narodu dok se mnogi Hrvati žele stavom o Budaku okititi kojim pozitivnim bodom pred vruću političku hrvatsku jesen. Zašto se o Budaku većinom šutjelo (umalo 45 plus 15 godina), razlozi su slojeviti, no u Hrvatskoj danas, barem načelno, ne prolazi političko friziranje i prikazivanje pojedinih osoba iz jednoznačne perspektive. Pravo je vrijeme da se hrvatski povjesničari uhvate u koštac s građom o Mili Budaku, koja je pohranjena u Državnome arhivu u Zagrebu. Nismo povijesno revalorizirali Budaka pa nam se Budak ponavlja.
BUDAK I LITERATURA: Mile Budak je rođen 30. kolovoza 1889. godine u Svetom Roku u Lici gdje je pohađao osnovnu školu. Obrazovanje je nastavio u Kostajnici, a u veljači 1902. godine upisao se u gimnaziju u Sarajevu. U jesen 1910. studirao je zemljopis i povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, no kako nije imao stipendiju, upisao je pravo i istovremeno radio u odvjetničkim pisarnicama. U ratu je prekinuo studije, no već 1920. godine promoviran je u doktora prava.
Budak je počeo pisati kao gimnazijalac. Pjesme su mu tiskane u Pobratimu, Beharu i Mladoj Hrvatskoj, a od konca 1910. do veljače 1912. godine uređivao je taj književno-politički časopis te surađivao s mnogim hrvatskim književnicima. Zarobljenička iskustva objavio je u dnevničkoj prozi Ratno roblje. U međuratnom razdoblju piše oštre političke članke, a u emigraciji piše i dovršava roman Ognjište, koji je objavljen 1938. godine. Pokrenuo je list Hrvatski narod te bio glavni urednik od veljače 1939. do ožujka 1940. godine. Povjesničari književnosti nisu suglasni o vrijednosti Budakovog literarnoga opusa. Neki tvrde da nije ostavio djela veće vrijednosti – on je na razini Zagorke, i po njegovim djelima mogle bi se snimiti izvrsne televizijske sapunice – dok drugi veličaju njegov narativan stil i opčinjenost rustikalnim temama – jedan je od boljih autora ratne dokumentaristike; velike je energije, nosi mit krvi i unutarnju snagu pripovijedanja.
Budak je prihvatio od Ante Starčevića ideju stvaranja neovisne Hrvatske te antiklerikalizam. Dok je Starčević negirao opstojnost Srba u Hrvatskoj, Budak je, barem u početku svoga djelovanja, vodio računa o realnom stanju te je držao u duhu liberalnih zasada da Srbima u Hrvatskoj treba omogućiti samoupravu.
DOGLAVNIK I POGLAVNIK: U Prvom svjetskom ratu ranjen je u Mačvi i dopao je u srbijansko zarobljeništvo. Nakon svršetka rata radi u pisarnici odvjetničkoga ureda Ante Pavelića i ulazi u politiku. U Stranci prava surađuje s ostalim kasnijim vođama ustaškoga pokreta, no već su se tada zahladnjeli odnosi njega i Pavelića. Radikalizacija hrvatsko-srpskih odnosa uslijedila je nakon atentata u Skupštini 1928. godine, a osobito nakon Radićeve smrti i uvođenja diktature. Pavelić je emigrirao, a ostali rukovodioci Hrvatske stranke prava prihvatili su imenovanja za zagrebačke gradske zastupnike. Budak je odbio suradnju s režimom. Pravaška mladež i komunisti predvođeni Josipom Brozom planirali su i poduzeli niz terorističkih akcija pa su uhićeni. Među njima i Budak. Na atentate režim je odgovorio atentatima. Milan Šufflaj nije preživio dok je 1932. Budak u atentatu teško ozlijeđen. U veljači 1933. Budak je emigrirao i našao se s Pavelićem. Položio je ustašku prisegu i narednih će deset godina, do 1943. godine, biti drugi u hijerarhiji ustaškog pokreta.
Međutim, niz Budakovih samovoljnih istupa te koketiranje s jugoslavenskim agentima, a ima tu i taštine i loše političke vještine, motivirali su ga da se 1938. godine vrati u domovinu. Pokušao se prikloniti Vladku Mačeku što je revoltiralo Pavelića, a ni za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske odnosi s Pavelićem nisu bili skladni.
Budak je bio ministar bogoštovlja i nastave a za njegova je mandata ozakonjen progon Židova, Srba i Cigana. No, nakon prvotne bezrezervne podrške Paveliću, doglavnik i poglavnik su se razišli u stavovima. Doglavnika Milu Budaka poglavnik je imenovao veleposlanikom u Berlinu. Njemački ga politički vrh nije prigrlio – nije im se svidjela njegova sklonost Italiji i bili su sigurni da Budak ne vjeruje u vojnu pobjedu Njemačke. Odista, Budak se nadao da bi rat mogao završiti neodlučeno, a to bi bilo povoljno za hrvatsku državu. Stoga je njegovo djelovanje u Njemačkoj u političkom smislu bilo beznačajno. Budak se u Berlinu okrenuo islamskim zemljama, osobito Turskoj, uspostavio je veze i s jeruzalemskim velikim muftijom, te se tješnje vezao uz Japan. Zbog tih postupaka Budak je u sve većoj Pavelićevoj nemilosti. Pavelić je Budaka imenovao ministrom vanjskih poslova 23. travnja 1943. godine vjerujući da će dajući mu odgovornu funkciju Budak učiniti kardinalne pogreške, što se nakon kapitulacije Italije u rujnu iste godine i dogodilo, te je Budak završio, uz neskriveno zadovoljstvo Nijemaca, izvan politike.
Nakon sloma NDH pokušao je pobjeći iz zemlje, no uhićen je i s najvišim dužnosnicima NDH sproveden u Zagreb. Vojni sud Druge (jugoslavenske) armije nakon jednodnevnoga suđenja osudio ga je na smrt. Kazna je izvršena sutradan 7. lipnja 1945. godine. Budak nije imao pravo na korektno suđenje, na žalbu na presudu, premda bi, vjerojatno, kazna bila ista i u demokratskoj proceduri.
POSLJEDICA TRAGEDIJA: Suvremenici se slažu da je nakon atentata postao druga osoba. Imao je psihičkih tegoba, koje su se umnožile 1940. godine nakon samoubojstva supruge. Robijanje, atentat, stalna prismotra agenata, ali i osobna taština i potreba da se bude bitan čimbenik nekoga procesa uzrokovali su u Budaku ekstremni radikalizam, rasizam i netrpeljivost i želju za osvetom. Već se u emigraciji ponašao nasilno. Bio je sklon ekscesima i samovoljnim potezima koji su doprinijeli slabljenju ustaškoga pokreta te mu smanjili ugled među vođama ustaša.
Najgoru stvar koju je napravio, slažu se povjesničari, jest sudjelovanje u donošenju rasnih zakona. Taj je zakonski akt diskriminirao veliki dio građana Hrvatske i izravno im ugrozio život. Držao je huškačke govore protiv Srba i sustavno radio na njihovom proganjanju, kao i na progonu Židova, ali i Hrvata koji se s tim režimom nisu slagali. Premda se zauzeo za spas nekih Židova, svojih prijatelja, te Miroslava Krleže i Ivana Meštrovića, on svojim postupcima baca ljagu na hrvatski narod. Ako Budaka, dakle, promatramo kao cjelovitu ličnost, on ne zaslužuje spomen-obilježje.
Autor je profesor povijesti iz Osijeka
i pisac udžbenika iz povijesti
