Arhiv tekstova
Što nas čeka
Poticaj za analizu stanja poljoprivrede u Bačkoj i Srijemu, kao i u najbližem okruženju, došao je kroz brojne kontakte s poljoprivrednicima na terenu. Trenutno je kod proizvođača, ali i stručnjaka jasno vidljiva rezignacija i nedoumica: što i kako dalje?
Stanje na terenu je kaotično. Obitelji koje su oduvijek živjele od poljoprivrede na rubu su materijalnog opstanka, dosadašnji način i struktura proizvodnje više ne omogućuju dostojan život od vlastitoga rada, a na obzoru se ne naziru bolji dani.
HRVATSKI OPTIKUM: Ovakvo stanje bačkih i srijemskih sela neodoljivo podsjeća na stanje agrara u susjednoj Hrvatskoj prije pet ili šest godina. Tada su tamošnji poljoprivrednici bili osiromašeni, dezorijentirani i bez ikakve perspektive u boljitak. Bivši društveni kombinati su jedan za drugim propadali, a veliki dio zadruga preostalih iz socijalizma završile su u stečaju ili su preko noći privatizirane »ispod žita«. Istovremeno je država brinula brigu kako postaviti na noge turizam, trgovinu i industriju koja je mogla biti konkurentna na svjetskom tržištu. Agrar je tada imao status »trinaestog praseta«, a mali poljoprivredni proizvođači osjećali su se napušteno.
Danas je jasno da je to bila neminovna faza koju su prošle sve tranzicijske zemlje. Stoga ćemo se upoznati s osnovnim informacijama o stanju i perspektivama u agraru susjednih zemalja, kao i o osnovnim smjernicama agrarne politike Europske Unije, obzirom da pristupu u njeno članstvo teže sve zemlje naše regije. Sve to kako bismo znali što nas čeka sutra. Naime, ono što je nekima – poput Mađarske – prošlost, drugima je – poput Hrvatske – sadašnjost, dok je to za ljude u Bačkoj i Srijemu neposredna budućnost.
Tako ćemo u napisima koji slijede konstatirati sadašnje stanje agrara u Bačkoj i Srijemu, a zatim analizirati procese na selu koji se trenutno odvijaju u Hrvatskoj, nama najbližoj tranzicijskoj zemlji. Sve to uz niz konkretnih primjera o proizvodnjama koje se tamo pokreću, kao i o perspektivama i pravcima razvoja poljoprivrede koji se već naziru. Ovaj pristup trebao bi čitateljima zainteresiranima za problematiku sela i poljoprivrede dati novi uvid i perspektivu, kako bi pokušali učiniti nešto za sebe i svoju djecu u duhu optimizma i vremena koja dolaze.
STANJE U VOJVODINI: Za ilustraciju stanja na selu poslužio je ne tako davno vođeni razgovor (»Hrvatska riječ« od 12. prosinca 2003.) s gospodinom Josipom Anišićem, direktorom Zemljoradničke zadruge »Salaš« iz Subotice. Iz njegovih izjava jasno se iščitavao problem nelikvidnosti obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, nedostatak odgovarajućih poticaja (subvencija) za poljoprivrednu proizvodnju od strane države te lihvarski krediti kojima zainteresirani prerađivači i otkupljivači seoskih proizvoda dodatno iscrpljuju poljoprivrednike. Ovo je, po riječima gospodina Anišića, uzrokovalo lanac prezaduženosti poljoprivrednika, društvenih i privatnih tvrtki koje se bave poljoprivredom, a zatim je na koncu nezapamćena suša sve njih dovela krajem 2003. godine na rub stečaja.
Popisu nevolja dodana je činjenica da je tržište poljoprivrednih proizvoda manje-više otvoreno, pa su cijene u susjednim zemljama i Pokrajini podjednake, što vojvođanske poljoprivrednike dovodi u lošiji položaj zbog subvencioniranih cijena proizvoda u okruženju. Na sve to je gospodin Anišić posvjedočio i o posvemašnjoj nezainteresiranosti hrvatskih privrednih institucija, te privatnih kompanija i poduzeća, koje su propustile priliku da kroz privrednu suradnju kapitaliziraju činjenicu da u susjednoj državi imaju brojnu i za svaki oblik suradnje spremnu manjinu, koja im znatno može olakšati ulazak na jedno značajno tržište.
Trenutno se u cijeloj državi odvija ubrzana privatizacija (u 2003. godini privatizirano je blizu 1.000 poduzeća), ali je ona koncentrirana uglavnom na atraktivnije djelatnosti (na primjer već sada je privatizirano oko 90 posto kemijske industrije). Poljoprivredna poduzeća, te prerađivački i skladišni kapaciteti tek sada ulaze u fazu značajnije privatizacije. Taj proces u svim tranzicijskim zemljama neminovno dovodi do pojačanog imovinskog raslojavanja stanovništva i rasta nezaposlenosti, osobito na periferiji i u ruralnim sredinama. Stoga je važno da se proizvođači na vrijeme preorijentiraju na nove proizvodnje, te udruženi opstanu na zahtjevnom svjetskom tržištu.
VOJVODINA I ZEMLJE REGIJE: Države regije jugoistočne Europe (Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Makedonija, Srbija i Crna Gora, Rumunjska) na putu su prilagodbi za ulazak u Europsku uniju, dok je Mađarska već ušla u članstvo. Te države su u različitim fazama prilagodbe (tranzicije): Bugarska i Rumunjska kao kandidati, Hrvatska je na početku pregovaranja o članstvu, Makedonija je u predpristupnoj fazi, dok su Albanija, Bosna i Hercegovina, te Srbija i Crna Gora u fazi tranzicije. Tako je i stanje u poljoprivredi tih zemalja obilježeno razinom do koje je pojedina zemlja stigla u pregovorima o pristupu Europskoj uniji. Sve navedene zemlje imaju iste ili slične probleme vezane uz ovu temu, koji se ogledaju u propadanju poljoprivrednih kombinata iz ere socijalizma, usitnjenom privatnom posjedu, zastarjeloj tehnologiji i mehanizaciji, niskoj produktivnosti, slaboj konkurentnosti, te nepostojanju tržišta poljoprivrednih proizvoda i banaka za kreditnu potporu u agraru.
Zato je Hrvatska, koja je otprilike na pola puta u ovim procesima, dobar model za analizu onoga što čeka državu i rađane zemalja koje tek čekaju prilagođavanja svjetskom tržištu.
Nastavit će se
