Arhiv tekstova
Dobri ili loši Hrvati
Srijemski su Hrvati imali pozitivna očekivanja glede svoje inkorporacije u hrvatsko društvo i glede toga kako će ih lokalna populacija prihvatiti. Međutim, »povratak kući« doveo je do percepcija i/li konstrukcije razlike i odbacivanje od strane lokalnoga hrvatskog stanovništva.
Najuočljivija razlikovna osobina srijemske populacije, ipak, njihov je ekavski govor, za koji tvrde da su ga lokalni Hrvati identificirali kao varijantu srpskoga jezika. Od te percepcije samo je korak do identificiranja doseljenika sa Srbima. Prema nekim doseljenicima, neposredno nakon doseljenja moglo se čuti kako lokalno stanovništvo komentira: »Jedni Srbi otišli, drugi došli«. To je bio komentar zbog ekavice.
DOSELJENICI: Ta je identifikacija za njih bila neshvatljiva; moji su sugovornici bili više začuđeni negoli uvrijeđeni tom insinuacijom. Suočeni s novim susjedima, u kontekstu u kojemu su kao imigracijska populacija, kako sami kažu »dođoši«, društveno izolirani, lokal-kulturno nekompetentni te ponekad percipirani kao »novi Srbi«, te u kontekstu Hrvatske ranih devedesetih godina, u kojem je ključni društveni identitet etnički odnosno nacionalni, srijemski Hrvati misle da moraju »dokazati« da su Hrvati. Sljedeća izjava jednog nastavnika iz Srijema, aktivnog u doseljeničkoj udruzi, praktički sadrži program stvaranja kolektivnoga identiteta doseljene skupine u Hrvatskoj, te objašnjava zašto je on potreban: »Znači, dolaskom tih naših ljudi krajem ‘91. godine, u ljeto i jesen 1991. godine i početkom 1992. trebali su stvoriti sliku o Srijemcu kao Hrvatu: prvo dokazati da on postoji u Srijemu, stvoriti sliku o tom kakav je on, kako razmišlja, koje običaje ima, koje osjećaje ima!«. Svoje »hrvatstvo« srijemski Hrvati definiraju povijesnom instancom kulture, svojim povijesnim tradicijama. Počivajući na poimanju kulture kao razlikovne skupine tradicije i vrijednosti, jasnih granica, dakle kulture kao konstante, kao trajnog i nepromjenljivog atributa nacije, u funkciji je identificiranja etičkog entiteta. Kulturna razlika tretira se kao definirajuća, a time i nepromjenjivo svojstvo skupine, svojstvo koje određuje njezin identitet: kulturološka logika pretpostavlja da etnička ili nacionalna zajednica jest njezina kultura. Time se i kultura i etnički identitet nameću kao prirodni, statički, pripisani aspekt ljudskih skupina. Međutim, povijesni procesi i iskustvo Srijemaca, u ovome trenutku posebno, negiraju kulturološku logiku, svjedočeći o promjenjivosti kulture, koji nastaje kao posljedica preseljenja i o otvorenosti i fleksibilnosti identiteta. U kulturnoj hibridizaciji i u procesima identifikacije, potaknutima preseljenjem, ključna je aktivnost i kreativnost ljudi u stvaranju i uporabi kulturnih sadržaja radi potvrđivanja vlastitoga i identiteta drugoga, o čemu je ovo poglavlje govorilo s aspekta nesustavnih iskaza doseljenika u virovitičkoj okolici.
VLASTITA TRADICIJA: Pridajući im etničku oznaku, srijemski Hrvati u novoj sredini etniziraju svoje tradicije. Međutim, »tradicije« koje oni danas ističu kao važne, te kao »dokazi« njihova hrvatskog identiteta nisu bile održavane i prakticirane među svim Hrvatima u Srijemu. Doseljenici, dakle, tumače da je biti Hrvatom u komunizmu značilo biti u političkoj opoziciji, što je automatski značilo i odupirati se srpskoj hegemoniji. Danas su te osobine svjedočanstvo o hrvatskom identitetu doseljenika, koji je, s njihovog stanovišta, pouzdaniji, ili njihovim riječima »veći« nego onaj lokalnog stanovništva. Govor o »većim«, »boljim« i »pravim« Hrvatima implicira da ima i »manjih« »lošijih« ili »ne-pravih« Hrvata, ili, kao u nekim iskazima, čak dovodi u pitanje hrvatsku pripadnost domicilnoga stanovništva. U kojoj je mjeri ova lokalna stratifikacija Hrvata odjek državne retorike o »podijeljenoj naciji« u drugoj polovici devedesetih godina XX. stoljeća, kad je vladajuća stranka dijelila Hrvate na »dobre« i na »loše« Hrvate? Vjerojatno je ta središnja, a time i utjecajna društvena retorika utjecala na lokalne diskurzivne prakse; uostalom, vidjeli smo da su opoziciju komunisti Hrvati, koju je devedesetih godina potencirala vlast, reproducirali i srijemski Hrvati. Kulturološka logika, koja je u temelju razlikovanja dviju »vrsta« Hrvata, sastavni je dio pučkog koncepta etničnosti i pripadanja. Pučka logika pripadanja je kulturološka, po njoj se samo kulturno slični ljudi uključuju u skupinu, a svi oni koje se percipira kao kulturno različite iz nje bivaju isključeni. Budući da kulturnu homogenost postižu ljudi koji dijele zajednički komunikacijski prostor i koji kontaktima i interakcijom stvaraju zajednicu s pravilima ponašanja i mišljenja, koji su prepoznatljivi i očekivani za sve članove, evidentno je da se nedavno doseljeni srijemski Hrvati u raznim domenama života, odnosno aspektima kulture, razlikuju od starosjedilaca. Stoga se u njihovu susretu obje strane uzajamno isključuju iz pripadnosti. Isticanje razlika prema drugoj skupini vodi do etnizacije vlastitih tradicija i do negiranja »pravoga« hrvatskog identiteta drugoj skupini.
Nastavit će se
