Arhiv tekstova
Školski vjeronauk kao ispit dijaloga
Razmišljajući o svojoj rubrici za ovaj broj koji upravo izlazi kada počinje i nova školska godina, čini mi se prikladnim podijeliti s vama jedno razmišljanje iz najnovijeg katehetskog Glasnika, a zapis je Gordana Črpića. Radi se o aktualnoj temi, pa razmišljajmo zajedno.
Danas se s raznih strana često može čuti da je »dijalog« naš »cilj, sredstvo, opcija…«, na svaki način svojevrsno opredjeljenje. U isto vrijeme činjenice pokazuju da mnogobrojni zagovaratelji dijaloga ipak preferiraju drukčije forme komuniciranja i izricanja: monolog, etiketiranje, karikiranje… Kao da je dostatno pozvati se na magičnu riječ »dijalog« i da je gotovo sakrilegij dovesti u pitanje to što se pod imenom »dijalog« promiče. Dijalog je kod nas, nažalost, mnogo češće monolog o dijalogu nego stvaran dijalog.
TEŠKOĆE U LEGITIMIRANJU: Zašto je tome tako? Prije svega, dijalog nije laka forma komuniciranja. On je zahtjevan. Za dijalog je potrebno ostvariti neke pretpostavke. Prije svega, potrebno je uzajamno poštivanje sudionika dijaloga te iskrenost i jasnoća izričaja. Potrebno je također da svatko od partnera zna jasno artikulirati svoje stavove. Potreban je i prostor komuniciranja: javnost. Javnost se kod nas nažalost ne razvija onom dinamikom kojom bismo mi željeli, a svjedoci smo da se ono što bi trebala biti »javnost« u suvremenomu društvu pervertira u »glasnost«, neargumentiranu halabuku kojoj je cilj linč protivnika, a ne iznošenje same stvari na vidjelo. U takvu ozračju dijalog niti je moguć niti se događa. Na dijalog se prozivaju »oni drugi«, a to se u pravilu od njih ne očekuje jer da se očekuje, prozvanima bi se ostavio prostor za dijalog koji se redovito kolonizira karikiranim komentarima onoga što bi »drugi« trebao reći bez obzira na to što oni uistinu kazuju ili imaju reći.
Je li uvođenjem vjeronauka u škole narušen laički karakter države i školstva? Ovo pitanje, u profinjenijoj ili prostijoj formi, već neko vrijeme leži u zraku i s vremena na vrijeme to se pitanje opetovano u raznim varijacijama postavlja i pretresa u našoj javnosti.
Drama samoga pitanja i odgovaranja na nj nije toliko u žestini rasprava koje se ponekad vode na tome području te žestini dezinformacija koje se provlače putem medija, već se drama i tragedija ovoga pitanja očituju u razini nepoznavanja činjenica o kojima se raspravlja. I, također, u enormnoj mogućnosti promjene razine argumentiranja.
MIJENJATI NETOLERANTNU KLIMU: Po definiciji, u raspravi se spominje »magični Zapad« kao paradigma odvojenosti Crkve od države. Kada se suoče s činjenicom da na Zapadu posve legalno funkcionira vjeronauk u školi, onda se prelazi na razinu argumentacije specifikuma: »naš specifikum«. Naš je specifikum da imamo preko 90 posto nominalno kršćanske populacije i to je argument pro, a ne contra vjeronauka u školi. Tada se navode primjeri, recimo, Slovenije i Češke. Pri tome se zanemaruje da ove zemlje baš i nisu paradigma »Zapada«, već paradigma »bivših komunističkih zemalja«, u kojima je totalitarni sustav ostavio duboka traga na mentalitetu ljudi, kao uostalom i u našemu društvu. Analiza empirijskih podataka o stavovima i vrijednostima u deset postkomunističkih zemalja jasno pokazuje da je u proteklome razdoblju postojala represija, i to selektivna represija, ljudi koji su imali više obrazovanje i koji su pretendirali raditi u javnim službama. Oni su sustavno anti kršćanski ideologizirani i socijalizirani. Budući da su ti ljudi još uvijek akteri na našoj društvenoj sceni, sve poteškoće s kojima se susrećemo u legitimiranju vjeronauka u školi potpuno su razumljive. To naravno ne znači da se s činjenicom treba miriti. Potrebno je sustavno i strpljivo stvarati pretpostavke za dijalog.
Vjeronauk u školi dobro je prihvaćen kod građana. Mediji koji su pod nadzorom određenih interesnih skupina posreduju javnosti jednu drugu sliku stvarnosti. Naravno, u demokratskome društvenom uređenju ne može se biti indiferentan prema ovakvoj zloporabi medija i ovako flagrantnu dezinformiranju javnosti kakvo se događa u posljednje vrijeme u našemu društvu. Tu se svakako treba pokrenuti šira društvena akcija, praćena potporom državnih institucija, kako bi se građanima omogućio pristup relevantnim informacijama, bez njihove prethodne priprave u svrhu potpore određena svjetonazora ili interesa određenih skupina. U tome kontekstu »školski se vjeronauk« nadaje upravo kao mogućnost promicanja sustava vrijednosti koje izviru iz evanđelja, a na kojima se temelji naša civilizacija. To su prije svega vrednote »dostojanstva ljudske osobe, ljudskih prava, solidarnosti, supsidijarnosti« koje možemo pronaći u socijalnome nauku Crkve kao ponudu Crkve društvu, ponudu kojom se nude one izvorne vrednote na kojima je ova civilizacija nastala i na kojima se jedino može održavati.
Putem školskoga vjeronauka ove se vrednote mogu posredovati mladim generacijama i postupno se mijenjati ova netolerantna klima prema kršćanima u društvu, odnosno u medijski posredovanoj javnosti, jer u društvu koje je većinski kršćansko takve negativne klime i nema.
S druge strane, valja nastaviti argumentiranu raspravu kada god je to moguće, s akterima na javnoj sceni. Također je potrebno tu scenu demokratski profilirati na način da društvo dobije pravo javnosti i pravo na informaciju. Vjerojatno će upravo školski vjeronauk biti indikator tolerantnijega odnosa dijela, posebno medijske, javnosti prema Crkvi. No, ta se metamorfoza neće naprosto dogoditi, potrebno ju je izgrađivati, što znači da je riječ o procesu tijekom kojega će se još mnogo puta javiti dijaloški disonantni tonovi u javnosti u kojoj nam je, takvoj kakva jest izricati ono što imamo reći. Eto, za sada toliko, i ponizno a hrabro započinjemo vjeronaučnu-školsku godinu. Sretno!
