Arhiv tekstova
Moja spomen-ploča
Rikard Schwarz rođen je 1897. u Zagrebu, u židovskoj obitelji. Život je posvetio glazbi koju je počeo učiti već u Zagrebu, a studij je nastavio u Beču. Učitelji kompozicije bili su mu ni manje ni više nego Arnold Schonberg, Alban Berg i Joseph Mara. Nakon Prvog svjetskog rata vratio se u Zagreb gdje, prema zapisima muzikologa, njegova neoromantičarska glazba obilježena utjecajima bečke moderne nije naišla na razumijevanje. To je, vjerojatno, bio ijedan od razloga što je počeo svoje umjetničke seobe. Nakon što je radio u kazalištima u Osijeku i Splitu 1927. odlazi u Beograd gdje je ubrzo postao jedan od najistaknutijih likova muzičkog života prijestolnice tadašnje Jugoslavije. Izdavao je časopise Zvuk i Muzika, pisao o glazbi u raznim novinama i časopisima, dirigirao, predavao, bio direktor Visoke muzičke škole, čak i učitelj kraljeve djece. Od 1936. bio je direktor Muzičke škole »Izidor Bajić«, središta glazbenog života i razvoja glazbene kulture u Novom Sadu. A onda je došao još jedan rat koji je s lica zemlje pomeo i Schwarza i njegovu glazbu. Prema najnovijim rezultatima istraživanja njegove biografije, Rikard Schwarz je uoči Drugog svjetskog rata mobiliziran u vojsku Kraljevine Jugoslavije, nakon čijeg je sloma ponovno završio u Zagrebu, pridruživši se svojoj obitelji, odnosno njezinim ostacima. Posljednja destinacija njegovih životnih i umjetničkih selidbi bio je Jasenovac. Tamo je ubijen 1942., točan datum se ne zna.
Umjesto da se ponovno bavim onim što većina nas kolumnista neprestano radi, a to je komentiranje aktualnih događaja i jednako često tuđih komentara tih istih događaja, ja vam danas pričam priču. Ili, točnije, nekoliko priča koje se isprepliću i jedna na drugu, čudesnim igrama sudbina, nadovezuju. Veza ove prve priče s trenutačno najaktualnijim raspravama o Mili Budaku i njegovoj podignutoj pa srušenoj spomen-ploči svakom je jasna i očita. Rikard Schwarz je ubijen u vrijeme kada je ministar NDH bio Mile Budak. I to ministar kulture i bogoštovlja. Nacistički rasni zakoni, koje je i Budak potpisivao i provodio, svetogrđe su i bogohuljenje za sva vremena i s aspekta kulture i bogoštovlja.
U takvim vremenima, u kojima je Budak postao to što je postao, svaki se čovjek nalazi pred izborom. Kao što se 1991. u Novom Sadu pred izborom našao muzikolog Dušan Mihalek. Početkom te godine izbačen je iz Matice srpske. Iako je do tada bio njezin vrijedan i istaknut član, od tada više nije bio podoban za članstvo u toj instituciji jer, kako se jedan drugi sprski matičar izlanuo u kafanskom pijanstvu, nije bio pravi Srbin. I da ga nisu izbacili, Mihalek bi vjerojatno uskoro iz nje istupio sam. Kao što je nešto kasnije iste godine dao otkaz na mjesto glavnog i odgovornog muzičkog urednika na novosadskom Radiju nakon što su mu zabranili emitiranje hrvatskih pjesama, autora i pjevača. Uz to, njegov osamnaestogodišnji sin, iako od rođenja teško oštećenog vida, već je bio na mobilizacijskoj listi za Vukovar. Mihalek je pokupio svoju obitelj i preko noći napustio svoju domovinu. Židovsko podrijetlo njegove supruge omogućilo im je preseljenje u Izrael. Tako je čistokrvni Lala završio na izraelskom jugu, na samom rubu pustinje Negev u gradu Be’er Shevi i postao čistač parkirališta velikog trgovačkog centra. Tamo su ga, s metlom u ruci, prepoznali, jedan novinar je o njemu napisao velik novinski članak i Mihaleka su kupci trgovine o čijem je smeću brinuo obasuli angažmanima za privatnu glazbenu poduku. Danas je direktor Izraelskog muzičkog informativnog centra i jedan od najvrjednijih promicatelja izraelske glazbe u svijetu. Tako je, prije nekoliko godina, saznao da se u izraelskim arhivima nalaze i neke skladbe Richarda Schwarza. Došao je do njih, pobrinuo se da se note izdaju i da dođu u ruke glazbenicima. Odabrane Schwarzove skladbe izraelski muzičari tako već nekoliko godina sviraju i po svijetu, a vrhunac oživljavanja njegove glazbe dogodio se prošlog svibnja kada je Mihalek u Tel Avivu i u Jeruzalemu, uz izravan radijski prijenos, pripremio koncert kompozicija Rikarda Schwarza te Paula Rafaela Sterka i Reuvena Yarona, izraelskih skladatelja također rođenih u Zagrebu.
A Duško Mihalek nastavlja i dalje neumorni rad na polju kulture i glazbe. Ovog ljeta mu se ostvario velik san. Nakon što je prošle godine u Vojvodinu i Hrvatsku poslao mandolinski orkestar iz Be’er Sheve, uspio je prije mjesec dana organizirati izraelsku turneju Subotičkog tamburaškog orkestra. Nakon što je Milošević sa svojim Budacima rasturio po mišljenju mnogih na prostoru bivše Jugoslavije najbolji tamburaški orkestar, onaj novosadskog radija (među ostalim zato što je u njemu također bilo previše nepravih Srba, odnosno Hrvata), subotički je amaterski orkestar preuzeo mjesto vodećeg tamburaškog ansambla. Sa svojim primašem Stipanom Jaramazovićem i dirigentom Zoranom Mulićem subotički su tamburaši raspametili izraelsku publiku. Hajuta Dvir, koja već 15 godina organizira radiokoncerte u dvorani Jeruzalemskog teatra, na kojima su nastupali i Mehta i Izraelska filharmonija, legendarni solisti poput Perlmana, Sterna, Barenboima i Pogorelića, napisala je da niti je ikada bilo toliko publike (uključujući i one koji su ostali vani i slušali koncert preko zvučnika) niti da je ikada u auditoriju vladala takva euforija, ekstaza i katarza. A u ljubavi prema glazbi, tamburi, kulturi i svim ljudima te u činjenju pravih izbora u životu Dušan Mihalek se učio i od svog oca Ivana Mihaleka koji je, kao prezaslužan kulturni i glazbeni radnik prije točno dva tjedna pokopan na novosadskom groblju. Ovaj tekst je moja spomen-ploča i njemu i Rikardu Schwarzu i priznanje svima čiju umjetnost nije potrebno dijeliti od njihovih časnih života.
Autor je kolumnist zagrebačkog Jutarnjeg lista,
iz kojeg je ovaj tekst i preuzet
