Arhiv tekstova
Između individualne ili kolektivne integracije
»Naša tragedija je bila tragedija dok nije počeo goriti Vukovar. Tek kada je buknula Hrvatska, kada je počeo padati Vukovar, kada su ljudi ostajali bez djece, kada su im kuće otete, spaljene, porušene, oteti kombajni i traktori, kada su im sinovi izginuli. Kako se ja mogu mjeriti s onim Vukovarcem, koji je izgubio sinove, izgubio traktore, kuću, kada mu je spaljeno sve, obitelj… Kako da kažem-mi smo isti? Mene je stid! Ja sam sretan pokraj njega, u nesreći sam imao sreću. Tada pada naše sve u sjenu ovoga i mi se nismo trudili da se trpamo u ravnopravan položaj s ovim ljudima koji su zaista doživljavali katastrofalnu tragediju. I tada se mi na neki način ušutimo i ne želimo se toliko eksponirati kao izbjeglice, kao prognanici«.
Srijemska migracija razmatra se sa stajališta udruge osnovane krajem 1991. godine sa zadatkom zastupanja interesa preseljenoga stanovništva. Osnivanje i djelovanje doseljeničke udruge s ciljem prezentiranja i čvršćeg povezivanja doseljenika promatram kao pokušaj, da se doseljenici konstituiraju u zasebnu subnacionalnu skupinu unutar hrvatske nacionalne zajednice. To bi bio proces njihovog društvenog diferenciranja i uspostave granica prema drugim društvenim skupinama, s elementima posve identičnima onima u procesu etnizacije skupine u zajednicu zasebnih etničkih oznaka. Proces je u najvećoj mjeri kreirala skupina od desetak migranata naseljenih u Zagrebu, Virovitici i Splitu, lidera »Zajednice«. Budući da najistaknutiji lideri potječu iz Srijema, djelovanje »Zajednice« najvećim je svojim dijelom okrenuto konstituiranju i promoviranju srijemskoga, a ne vojvođanskoga, identiteta odnosno etničnosti.
OSNIVANJE UDRUGE: Među prvim vojvođanskim Hrvatima, koji stižu u Hrvatsku tijekom 1991. godine, prvaci su Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini iz istočnog Srijema i južne Bačke. Upoznajući hrvatsku javnost s kršenjima građanskog prava u Vojvodini, isprva djeluju kao neformalna skupina. Između ostalog sastaju se s voditeljem Promatračke misije za informiranje Europske zajednice u Zagrebu, tražeći obustavljanje »terora nad Hrvatima i drugim manjinskim narodima u Pokrajini«.
Suočeni sa sve većim iseljavanjem iz Vojvodine, no još ne predmnijevajući njegove razmjere, razrađuju ideju o udruzi koja je krajem godine i osnovana pod imenom Zajednica prognanih i izbjeglih Hrvata iz Vojvodine. Proces konstituiranja migranata kao etničke skupine započinje aktom osnivanja udruge i pronalaženja njezina imena, koje je trebalo precizno označiti populaciju koju zastupa. Prvenstveno je riječ o Hrvatima koji čine većinu doseljeničke populacije. Premda je u imenu istaknuto da ‘Zajednica’ predstavlja Hrvate, Statutom izglasanim na osnivačkoj skupštini 29. prosinca 1991. godine utvrđeno je da je ‘Zajednica’ »dobrovoljno i izvanstranačko udruženje građana« koje ne diskriminira prema nacionalnoj pripadnosti, prihvaćajući u udrugu Hrvate i sve druge narode izbjegle i prognane s teritorija Vojvodine.
IZBJEGLICE I PROGNANICI: Drugi elementi imena udruge zahtijevaju dodatna objašnjenja. Valja uočiti da ime sadrži dihotomiju »Izbjeglica – prognanik« koju je devedesetih godina 20. stoljeća hrvatska država koristila radi razlikovanja stanovništva protjeranog s vlastitog i s teritorija susjednih država. Prema međunarodnoj konvenciji Ujedinjenih naroda iz 1951. godine izbjeglice su ljudi koji su prisiljeni napustiti svoju zemlju i nalaze utočište izvan zemlje podrijetla. Unutar Hrvatske je, međutim, uslijed ratnih zbivanja 1991. godine veliki broj stanovnika izmješten iz područja zahvaćenih ratom i privremeno naseljen u druga hrvatska područja. Ti se ljudi prema međunarodnoj konvenciji nisu mogli smatrati izbjeglicama već su nazvani prognanicima. Uvodeći u naziv udruge razlike dvaju termina, osnivači ‘Zajednice’ istaknuli su, kako se među doseljenicima nalaze i jedni i drugi. Kako objašnjavaju sami, terminom ‘izbjeglica’ označeni su stanovnici Bačke i Banata, a terminom »prognanik« doseljenici iz Srijema. Ova distinkcija za moje sugovornike nalazi opravdanje u povijesnim razlozima i u osjećaju pripadnosti stanovnika vojvođanskoga dijela Srijema Hrvatskoj. Premda je nakon Drugoga svjetskog rata istočni Srijem administrativno u sklopu Vojvodine, odnosno Srbije, svi iskazi Srijemaca, bez obzira je li riječ o prvacima ili o migrantima općenito, naglašavaju njegovu pripadnost Hrvatskoj. Srijemski su se Hrvati, koji su živjeli u Vojvodini, osjećali »autohtonim i državotvornim Hrvatima«, te su zato svojim glavnim gradom smatrali Zagreb. Kao »autohtoni« Hrvati, »potpuno svjesni svoga nacionalnoga identiteta, svoje državotvorne misli i svijesti«, srijemski Hrvati smatraju da u Hrvatsku ne stižu kao protjerana dijaspora. Dijaspora su oni preko Dunava, tj. u Bačkoj i Banatu. Stoga migraciju u Republiku Hrvatsku ne drže preseljenjem iz susjedne »tuđe« zemlje, nego migracijom »unutar državnih granica«. Time ni migranti iz istočnoga Srijema nisu »prognanici« nego »izbjeglice«. Autoidentifikacija Srijemaca kao »prognanika« govori o raskoraku između njihova temeljnoga osjećaja nacionalne realnosti.
