Arhiv tekstova
Pucanje »Kulturološkog neba«
Znamo da je naš Planet obavijen atmosferom. Ta darovanost prirodnog fenomena omogućuje da na Zemlji postoji život. Sunce nas grije, a ne sprži. Svijetli, a ne zasljepljuje. Složenost atmosfere koja nas grli daje da na Zemlji ima i sunca i vlage i zraka i svjetla, jednom riječju da je sve pozvano na puninu koja se zove postojanje i na savršenstvo koja se zove život. Tako je nebo darovalo zemlji uzajamnost. Ono iznad nas naš pogled vodi do beskonačnoga, a ovo na čemu »živimo, mičemo se i jesmo«, čini našu zemlju u kojoj rastemo i u koju se konačno vraćamo kao prah ali u nadi maloga sjemena bačenog u uzoranu njivu da bi u »Dan onaj« ponovo niknuo kao novo biće, preobraženo i novo stvoreno za Vječnost. Tako mi vidimo život kao dar, život kao zadatak, život kao prolaznost i život kao budućnost.
U tom životu kao daru, bez svoje zasluge, dobili smo svoje ime, rođeni smo u svom narodu i rođeni smo na određenom mjestu geografske dužine i širine. Već je dosta izrabljena lozinka: »Rasti tamo gdje si posijan!« Da, koliko god bila izrabljena ta lozinka, ona je istinita i puna poruke. Nije bez razloga naš život i naše postojanje određeno vremenom sada i mjestom ovdje. Onaj koji dariva život, za nas je to Bog, zna da je upravo sada naše vrijeme. I to baš naše, i ničije drugo. On, koji poziva u život, zna da smo po njegovoj volji rođeni ovdje i jedini zna sve razloge zašto baš ovdje i zašto baš ovako: pod ovim nebom, u ovom narodu, s ovom prošlošću. Od nas ovisi hoćemo li shvatiti taj život kao darovanost i kao zadatak.
NAŠA GNIJEZDA: Očito onaj koji ima razloge zašto nam je darovao ovo vrijeme i zašto nas je »uokvirio« u ovu kulturu, ima pravo od nas očekivati odgovor i odgovornost. Nismo krivi što smo stvoreni takvi kakvi smo, ali postajemo krivi ako sa darovima Stvoritelja ne surađujemo do te mjere da naše vrijeme i područje našega života ne učinimo takvim da to bude dogradnja, suradnja i dovršetak onoga plana kojega je On imao kada nas je pozvao ovakve i ovdje.
Što hoću s time reći? Postoji normalno gnijezdo odakle polijećemo u život, a to je određena naša obitelj. Sigurno da je obiteljsko gnijezdo i sve okolnosti koje ga čine doslovno toplim gnijezdom prvi i najvažniji uvjet da možemo uspješno poletjeti u život. Nažalost, ako smo kao nedorasli ptići ispali iz gnijezda ili smo iz njega izbačeni, nosit ćemo cijeloga života posljedice toga pada. Jednako tako svako razaranje toga gnijezda ostavlja na nama posljedice od kojih se teško liječimo cijeloga života.
No, to je sada tema za neko drugo razmišljanje. Postoji drugo gnijezdo, šire. To je Narod u kom sam se rodio i kom pripadam. Za taj Narod jednako tako nosim odgovornost jer sam obraz, jer sam povijest, jer sam ne samo dio nego subjekt u toj zajednici. O meni kao pojedincu i baš kao pojedincu ovisi i zajednica. Premalo je reći da zajednica može funkcionirati ako smo u njoj jedan pored drugoga, a ne JEDAN ZA DRUGOGA. No, i to je tema za neku drugu zgodu jer je vitalna, prevažna i životna.
BITI SVOJ NA SVOME: Postoji još šire gnijezdo gdje smo se kao Narod ugnijezdili svojim postojanjem, radom i redom, a to je takozvano »Kulturološko nebo«. To je zajednica koja je označena vremenom, prostorom i kulturom. Vrijeme znamo da je određeno poviješću. Prostor znamo da je ograničen geografski, a kultura je ono što nas čini specifičnima i prepoznatljivima u jedinstvu i različitosti. To »Kulturološko nebo« daje kao gnijezdo osjećaj slobode biti svoj na svome, rasti u svojoj specifičnosti i obogaćivati u svojoj različitosti i ovdje također živjeti JEDAN ZA DRUGOGA. Ovo gnijezdo »Kulturološkog neba« ovih dana je na ispitu. Zašto? Radi toga što smo ovih dana pozvani na izbore. Već sam na stranicama ovoga lista govorio o tom problemu sa gledišta kako to naučava i vjeruje Crkva. Ne primiti ovaj čas na sebe dio odgovornosti za ono prvo gnijezdo – obitelj bila bi izdaja. Ako nam stvarno nije stalo do toga gdje će i u kojim okolnostima rasti naši »ptići«, onda ih sada »bacamo iz gnijezda«. Ako nismo spremni preuzeti odgovornost za ono »šire gnijezdo«, to jest svoj Narod, tada smo odgovorni povijesti i budućnosti i ne možemo skinuti sa sebe odgovornost ni pred poviješću ni pred budućnošću, ali ni pred savješću. Ako pak svojom površnošću, nepoznavanjem, neangažiranjem dopustimo da »pukne« »Kulturološko nebo«, onda smo potpisali svoju smrt. Niti se možemo, niti se smijemo odreći onoga u čem smo i zašto smo pozvani u život sada.
»Kulturološko nebo« nikada ne umire samo od sebe, niti puca. Ono biva »rušeno« izvana i od drugih i biva »urušeno« od nas samih ako smo mrtvi. Što dakle? Odgovor je jasan, ako se pogleda prošlost, ako se razumije izazov sadašnjeg trenutka i ako se ima pred sobom odgovornost za budućnost.
