Arhiv tekstova
Usijanje i olakšanje
U zemlji u kojoj su stalno neki izbori, kako to pojedini komentatori ne bez ironije primjećuju, odista je teško govoriti o aktualnoj političkoj situaciji u vremenu šutnje. Jer, sve što se događa, uvijek se može staviti u kontekst stranačke borbe, nerijetko svih protiv svih.
Tema koja je nedvojbeno usijala političku scenu u Srbiji, a koja nije ostala bez određenog odjeka i izvan nje, svakako su međunacionalni, točnije antimanjinski incidenti, koji se u posljednje vrijeme sve češće događaju u Vojvodini. Pitanja koja su se redom postavljala jesu – ima li tih incidenata uopće; ako ih ima, kako ih klasificirati – kao međunacionalne, kao protumanjinske, ili kao kavanske i bezazlene; zatim, imaju li političku pozadinu; jesu li iz podlih pobuda organizirani; te na koncu, stoji li iza njih država sa svojim nečistim namjerama.
Odgovori na ta pitanja polako su pristizali: incidenata definitivno ima, vrlo često su međunacionalni, zapravo najčešće protumanjinski, ali ih ne proizvode organizirane snage i iza njih ne stoji državna aparatura. Tako je nekako i zaključeno na seriji sastanaka koji su posljednjih dana tim povodom održani, poslije čega su, uz odgovarajuće signale iz Europe i Mađarske, polako počele splašnjavati tenzije. Vidjet ćemo dokle.
Ne bez razloga nameće se činjenica, da je nekoliko subjekata upletenih u priču lukavo isprobavalo svoje snage. Državna politika Republike Mađarske ispitala je, kolike su joj mogućnosti unutar europske dvadesetpetorice, i tim prvim probnim balonom i može i ne mora biti zadovoljna. Čelnici mađarskih stranaka iz Vojvodine iskušali su utjecaj na politiku svoje matične države, koja u odnosu na njih mora biti izdašna, kako bi kompenzirala tvrd odrečan stav u odnosu na zahtjeve za dvojnim državljanstvom. I oni mogu biti podjednako i zadovoljni i nezadovoljni. Konačno, srbijanska je vlast saznala do koje granice može zatezati odnose sa svojim manjinama i susjednim državama, a da packe iz Europe budu podnošljive. Niti oni ne mogu biti nezadovoljni, iako ne mogu ni skakati od sreće. Ako se pređe preko stupidne reakcije Ministarstva za dijasporu Vlade Srbije, koje prijeti reciprocitetom i poziva se na antisrpske incidente u Mađarskoj, čini se da je izvučena konačna pouka, kako manjinsko pitanje više neće biti samo unutarnje pitanje ove zemlje.
I, tako je poslije političkog i medijskog usijanja, stiglo olakšanje u obliku niza pomirljivih izjava sa svih strana, u kojima gotovo da svatko svakome vjeruje i svatko svakoga podržava. Političari to mogu. U njihovoj je moći da stvari zaoštravaju do točke pucanja, a da se onda povuku i kažu – ok, šalili smo se. Ali, na terenu je inercija velika i zahuktalo nepovjerenje, a možda i netrpeljivost, teško se zaustavlja. Svako neodmjereno poigravanje, bilo u funkciji minimiziranja ili napuhavanja postojećeg problema, kod običnog svijeta ostavlja ožiljke. Vjerojatno više nismo u vremenima kada su ozbiljniji sukobi mogući, ali dok cijeli svijet raspravlja o porezima, kamatama i profitu, naša je tema tako banalna i tako zastarjela.
