Arhiv tekstova
Današnje stanje poljoprivrede u Hrvatskoj
Brojni poljoprivredni proizvođači u Hrvatskoj i danas strahuju za svoju budućnost, jer su shvatili da svojim malim proizvodnim kapacitetima, usitnjenim posjedom, nedostatnom kvalitetom proizvoda i zaostalom mehanizacijom i tehnologijom, nisu u stanju parirati agrarnim proizvodima iz Europske Unije.
Za proizvođače koji su nespremni na stalno prilagođavanje, edukacije i uvođenje novih proizvodnji, kao i za starija doma-ćinstva, ovakva strahovanja su opravdana.
INDIKATORI STANJA: Poredbena analiza stanja osnovnih proizvodnih pokazatelja u zemljama Unije i Hrvatskoj su najbolji indikator trenutnoga stanja u agraru, te ukazuju u kojemu pravcu će se morati mijenjati agrarna politika i sami proizvođači. Analize hrvatskog stručnjaka dr. sc. Petra Bosnića pokazale su da od 1996. godine do danas poljoprivreda i ribarstvo u Hrvatskoj imaju znatno manje prosječne stope rasta (oko 1,5 posto godišnje) u odnosu na ukupno gospodarstvo (oko 3,7 posto godišnje). To ukazuje da je hrvatski agrar ušao u fazu strukturnog prilagođavanja, te se njegov udio u ukupnom gospodarstvu zemlje neprestano smanjuje. Ostali pokazatelji jasno govore koliki posao Hrvatskoj predstoji na putu prilagodbi za članstvo u EU (tablica 1).
Usporedba proizvodnje najvažnijih ratarskih kultura i stočarskih proizvoda između Hrvatske i Europske unije također ukazuje na značajno zaostajanje uslijed niske produktivnosti hrvatske poljoprivrede. Vidljivo je da je Hrvatska u odnosu na Uniju dosegla tek 60 posto razine prinosa pšenice i kukuruza, odnosno 46 posto proizvodnje kravljeg mlijeka, kao i 60 posto produktivnosti u proizvodnji polutki goveda i teladi i čak blizu 80 posto produktivnosti Europske Unije u proizvodnji svinjskog mesa i mesa peradi (tablica 2).
Kritične proizvodnje: Stoga je jačanje poljoprivrednih proizvođača u profitabilnosti i konkurentnosti u kritičnim proizvodnjama (proizvodnja mlijeka, ratarska i stočarska proizvodnja), bila dio strategije svih vlada. Naime, jasno se uvidjelo da zbog niske produktivnosti Hrvatska nije u stanju podmiriti vlastite potrebe za mesom, mlijekom, uljem ili voćem. Tako su veletrgovci, nakupci i veliki prodajni centri dobili prostor za neograničen i često neopravdan uvoz deficitarnih proizvoda. Ovo je opet, kao u začaranom krugu, potpuno ugušilo tek začetu tržišnu proizvodnju pojedine kulture, jer domaći proizvođači nisu bili u stanju pratiti niske cijene iz neselektivnog uvoza.
Poljoprivredu u Hrvatskoj karakterizira i krajnje usitnjen posjed, pa tako po popisu iz 2003. godine četiri petine gospodarstava posjeduje samo 2,4 hektara zemlje, a tek jedna petina više od 3 hektara što je ozbiljna prepreka za ozbiljniju tržišnu utakmicu i veću produktivnost (tablica 3).
HRVATSKA DANAS: Danas hrvatska država mjerama ekonomske politike počinje značajno usmjeravati proizvođače u tom smjeru. Do prije nekoliko godina poljoprivrednim proizvođačima isplaćivani su poticaji gotovo kao socijalna mjera (po hektaru zasijanih površina, grlu stoke, stablu), bez sustavnog razvoja i investiranja u nove proizvodnje. Istovremeno su tijekom godina izrasli značajni privatni poljoprivredni koncerni (Agrokor, Lura), koji su za svoje potrebe počeli stvarati vlastitu mrežu kooperanata, dok je dio obiteljskih gospodarstava primjenjujući kvalitetne proizvodne programe stao na vlastite noge i počeo ozbiljno proizvoditi za domaće tržište. Dio njih podigao se samostalno, a drugi dio upravo kao kooperanti navedenih velikih poduzeća. Trenutačno se skupine proizvođača interesno povezuju u proizvođačke udruge, koje standardiziraju kakvoću proizvoda i zajedničkim nastupom pod zajedničkim zaštitnim znakom počinju konkurirati i na domaćem i na stranim tržištima.
Navedeni procesi su znak izlaska iz »pionirske« faze raščišćavanja tržišta, pa Vlada razmišlja i o sustavu novih poticaja, kako bi izvozne kvote dobivene od Europske unije popunila i do ulaska u članstvo podigla što više trajnih nasada te povećala opću konkurentnost poljoprivrede. Razmišlja se o uvođenju poticaja za povrće, ljekovito i aromatično bilje, pa do poticaja za tov teladi. Zbog stalno rastuće potrebe za sadnim materijalom, povećavaju se i ti poticaji, a proizvodnja maslina se kani poticati umjesto po stablu, po jedinici prerade ploda. Za staračka poljoprivredna domaćinstva potpora od 7.200 kuna bi se, kao socijalna kategorija, povećala na 12.000 kuna godišnje. Ukinuo bi se i dosadašnji limit od dva milijuna kuna poticaja, koliko je do sada najviše moglo dobiti jedno poljoprivredno gospodarstvo. Također će svi korisnici državnih poticaja morati ući u sustav PDV-a od prvoga siječnja 2007. godine.
VRIJEME ODLUKA: Trenutnu fazu tranzicije poljoprivrede u Hrvatskoj možemo nazvati vrijeme odluka. Nakon kaotičnog razdoblja divlje privatizacije i uzurpacije državnog zemljišta, Hrvatska ulazi u fazu kada proizvođači, država i veliki koncerni donose strateške odluke o budućem smjeru proizvodnje. Tako i proces davanja koncesija i prodaje državnog zemljišta iz faze afera i korupcije prelazi u svakodnevnu rutinu, posljednji državni kombinati iz vremena socijalizma prelaze u privatne ruke (američki poduzetnik Steve Bubalo trenutačno kupuje »Belje«), broj poljoprivrednih gospodarstava raste, a sve brojnije su i zadruge i interesne udruge poljoprivrednih proizvođača.
Sada se jasno naziru znakovi strukturnog prilagođavanja hrvatske poljoprivrede, definiraju se modeli proizvodnje koji će s vremenom samo dobivati precizniju formu, a slobodno možemo kazati da se Hrvatska nalazi u ranoj fazi približavanja članstvu u Europskoj uniji. Počelo je raslojavanje proizvođača na one tržišno orijentirane i one sklone tradicijskom načinu proizvodnje, a taj proces će se samo ubrzavati. Kada počnu pregovori s Europskom unijom, bit će određena i mjera tradicijskoga koja će ostati u hrvatskom agraru. Tako su i Mađari u pregovorima izborili pravo da i dalje proizvode svoje punomasno mlijeko, Česi su sačuvali proizvodnju svojega tradicionalnog smrdljivog sira, a nadamo se da će i Hrvatska sačuvati svoje tradicionalno pravo na svinjokolje.
