Arhiv tekstova
Četiri desetljeća veterine i tenisa
Danas, u svojoj 70. godini života, Antun Vidaković poznatiji po svom nadimku Baćo uživa u blagodatima zaslužene mirovine, ali je i dalje neumoran u brojnim kućnim i športskim aktivnostima. Vrijedan i radan, kakav je cijelog života i bio, odupire se bremenu godina ne priznajući starosna ograničenja koja bi ga, s obzirom na datum rođenja, možda trebala i pomalo sputavati. No, Baćo se ne da. Radi brojne domaćinske poslove i još uvijek rado zaigra tenis. U ugodnom razgovoru, jednog četvrtka prije podne u njegovoj avliji ispričao nam je svoju životnu priču, punu zanimljivih detalja za proteklih sedam desetljeća.
Rodio sam se u Subotici, započeo je priču Baćo Vidaković, 24. kolovoza 1935. godine, u obitelji Petra i Terezije, rođ. Peić Tukuljac, a djetinjstvo sam proveo na našem salašu koji se nalazio na Čikeriji, gdje sam pohađao i osnovnu školu. Prvi razred sam pohađao na mađarskom jeziku, bila je to okupacijska 1941. godina, a poslije rata četvrti razred sam nastavio u »Golubovoj« školi (današnja Matko Vuković). Poslije završene osnovne škole upisao sam se u mušku gimnaziju, također u Subotici, u kojoj sam i maturirao. Poslije odslužene vojske, kao svršeni gimnazijalac, 1957. upisao sam se na Veterinarski fakultet u Zagrebu i započeo studij veterine.
VETERINA: Prije svega za moj životni izbor važna je činjenica da sam odrastao kao seljačko dijete na našem salašu, gdje sam i zavolio brojne domaće životinje, kojih je oduvijek bilo u izobilju oko mene. Izuzetno sam, još od malena, volio konje koje smo i držali na salašu, pa sam se još zarana, negdje na početku gimnazijskih dana, već bio unaprijed opredijelio za budući poziv liječnika za životinje. I danas se rado sjetim svog gimnazijskog profesora matematike Mate Brčić Kostića, koji je vidio da sam se »namjerio« na veterinu i nije me pretjerano »gnjavio« svojim predmetom. Tako sam se, prije gotovo pola vijeka, našao na studijama veterine u Zagrebu i započeo izučavanje znanosti koja me je oduvijek zaokupljala. Isprva sam stanovao privatno, kao podstanar, ali sam se poslije preselio kod mog rođaka, čuvenog Albe Vidakovića, kod kojeg sam ostao sve do završetka studija.
Diplomiravši veterinu, bilo je za mene malo dvojbe oko vječitog studentskog pitanja, vratiti se kući ili ostati u mjestu u kojem sam završio studije, konkretno u Zagrebu. S obzirom da sam po položenom ispitu iz anatomije na prijedlog gospodina Dolinara postao i demonstrator, da sam ostao na fakultetu vrlo vjerojatno bih postao i asistent, a poslije i profesor. Ali je, baš kao i danas, školstvo bilo u nezavidnom položaju, plaće su bile male i ja sam se odlučio vratiti kući i zaposliti se u Subotici. Odmah po povratku, 1964. godine, zaposlio sam se u »Agrokombinatu«, koji je upravo u to vrijeme bio i oformljen i u kojemu sam, eto, ostao sve do odlaska u mirovinu. Interesantno je da sam, što je danas posve nezamislivo, prilikom zapošljavanja mogao birati nekoliko radnih mjesta s veterinarskom diplomom, primjerice u »Veterinarskom zavodu« ili »29. novembru«, ali sam zbog svoje želje za radom na terenu i na zemlji, umjesto nekog uredskog posla, izabrao upravo »Agrokombinat«. Zanimljivo je napomenuti, kako sam u početku svog službovanja u novom kolektivu, bio prvi mladi veterinar u tek oformljenom poduzeću koji je prošao tzv. pripravnički staž, što u ono vrijeme nije bio običaj.
Po nalogu ondašnjeg direktora Mušickog bio sam po dva do tri tjedna po svim tadašnjim OOUR-ima tj. radnim jedinicama, upoznajući se sa svim ostalim veterinarima i djelatnicima kolektiva. Po svršetku »pripravničkog staža« dobio sam radno mjesto na Mikićevu, na kojemu se nalazila dosta zapuštena ekonomija i tu smo započeli dotjerivanje i sređivanje tih objekata. Na novom radnom mjestu uspješno sam primjenjivao znanje naučeno na studijama, ali i sa čuvene »Rinder« klinike u Hannoveru, na kojoj sam boravio mjesec dana prigodom studentske razmjene, gdje sam se kod glasovitog profesora Getzea upoznao s njegovom metodom ruminotomije kod krava (operativni postupak kada krave progutaju čavao ili neki čvrsti predmet koji može oštetiti burag).
SPORT: Moje druženje sa sportom intenzivnije je započelo još za gimnazijskih dana, kada smo išli na gimnastiku kod našeg olimpijca Keje Kujundžića koji je držao satove. Vježbali smo u tadašnjoj »Lokomotivi« koja se nalazila u Harambašićevoj ulici, i odziv je bio nevjerojatan, a sve zahvaljujući elokvenciji i pozitivnosti našeg trenera i uglednog gradskog odvjetnika gospodina Kujundžića. Odlaskom na studije u Zagreb, stjecajem okolnosti asistent na anatomiji bio je čuveni Žarko Dolinar, prof. dr., stolnoteniski prvak svijeta, koji nas je animirao za igru u kojoj je bio nenadmašan majstor. Poput gospodina Kujundžića, i gospodin Dolinar je bio svjetski čovjek koji nas je svojim pričama i umjetnošću ophođenja s ljudima ubrzo »zarazio« za svoj sport. Malo po malo i svi smo počeli igrati »pingić« na fakultetu, a zahvaljujući njemu dobili smo rekete i loptice, da bi sve to rezultiralo mojim kasnijim igranjem u općinskoj subotičkoj stolnoteniskoj ligi. Druženje s tenisom, koje nije prestalo ni do današnjih dana, započeo sam na nagovor mog dobrog prijatelja Jose Kujundžića, također negdašnjeg gimnastičara, koji me je odveo u Dudovu šumu, na terene TK »Spartak«. Iskustvo iz stolnog tenisa pomoglo mi je, na neki određeni način, da odmah započnem igranje. Na sreću u to vrijeme u klubu su igrali velikani ove igre Špear, Kasap, Tandari i tenis se mogao učiti gledanjem.
Prošlo već 40 godina kako sam aktivno u tenisu, koji mi je donio mnogo lijepih sportskih trenutaka. Prije svih titulu momčadskog prvaka bivše države kada sam se našao, spletom okolnosti, u momčadi među velikim igračima koji su osvojili 1967. godine prvenstvo u Zagrebu. Godinama sam igrao, unatoč već veteranskom dobu, za prvu momčad »Spartaka«, jer me jednostavno mlađi igrači nisu mogli dobiti, dok su ovi najjači otišli u pečalbu, igrajući za inozemne klubove. Prelaskom u veteransku kategoriju (s navršenih 45 godina) zabilježio sam brojna prva mjesta na mnogim turnirima, te sam dugo godina sam zauzimao drugo mjesto nacionalne veteranske ljestvice. Čak sam bio prvak države i u miksu sa Somborkom Bebom Majstorović, ali i seniorski prvak Vojvodine u dublu sa Zoranom Gabrićem, od kojeg sam bio duplo stariji, kao i od protivnika Matlarija i Secija, koji su do tada bili najbolji klupski par.
