Vožd, bicikl i »afrički standard«

18.04.2003

Da bi se promijenila vlast dovoljno je šest dana, za promjenu zakona potrebno je šest mjeseci, a da bi se promijenile navike, potrebno je 60 godina, kaže psiholog Mikloš Biro, profesor Novosadskog sveučilišta. Čovjek je biće navika kojih se teško odriče, i ta je činjenica kamen spoticanja svake utopijske ideje ekspresnog dolaženja do društva općeg blagostanja i sreće. Stvaranje stabilnog, uređenog i pristojnog društva stoga podrazumijeva dugotrajan, višedecenijski trud više generacija, a sve to uz »red, rad i disciplinu«. I uz poštivanje načela koja je ubijeni premijer Srbije Zoran Đinđić istaknuo prilikom polaganja zakletve svoje vlade - »Nećemo krasti i nećemo lagati«, poručio je on tada građanima, stavljajući jasno do znanja što je ono što nas je i dovelo dovde. I što bi trebalo mijenjati prije svega, počev od onih koji vode zemlju.

A slika mentaliteta i navika srbijanskog društva, ruiniranog tijekom mnogih godina kroničnog nepostojanja pravne države, i vrijednosnog sustava koji bi poticao dobro a sankcionirao zlo, nije nimalo privlačna. Ne samo da dobar dio stanovništva trpi posljedice permanentnog stresa, izazvanog višestrukim konfliktima, ratovima, siromaštvom, međunacionalnom mržnjom, već je u visokom procentu nespreman i za uključivanje u jedan drugačiji sustav, privredni i politički. Rezultati mnogih istraživanja, koja su obavljana u zemlji posljednjih godina, pokazuju da je više od polovice naših građana veoma autoritarno, podložno i političkom, i mnogim drugim autoritetima, a za većinu ispitanika u istraživanjima o autoritarnosti kao zajednički imenitelj mogla bi se navesti teza da nam je »više od zakona potrebno da imamo hrabrog vođu«. Narod je oduvijek birao »vožda«, pa su stoga vladajuće partije uglavnom unaprijed dobijale glasače, bez obzira na stvarni rezultat svoje vladavine. Najsvježiji primjer je rapidno povećanje članstva Demokratske stranke Srbije nakon što je njihov lider Vojislav Koštunica postavljen za predsjednika SRJ. Prije petog listopada, kada je on bio samo »običan lider« jedne partije, broj članova njegove stranke iznosio je 2,5 posto. Za samo pola godine poslije izbora broj se popeo na 14 posto, a u vrijeme zenita njegove slave taj je procent išao iznad 20. Jednostavno, narod voli biti u predsjedničkoj stranci.

STRAH OD PROMJENA - Neomiljenost Zorana Đinđića s druge strane, iako je i sam imao funkciju predsjednika, mogla bi se objasniti jednim drugim stereotipom - od ljubavi prema vođi kod srpskog naroda veći je samo strah od promjena, a Zoran Đinđić je i te kako »prijetio« mijenjanjem svekolikog ambijenta i navika. (Masovna žalost nakon njegovog ubojstva, kao i neka novija istraživanja, pokazuju da je i pokojni premijer doživio priznanje i simpatije. To, međutim, može svjedočiti i o nekoj vrsti kulta mrtvih, po kojem naša osobna vrijednost dobija na značaju tek pošto nas više nema).

Izražena autoritarnost koju navode istraživači posljedica je ne samo patrijarhalnog kulturnog obrasca, što je jedan od uvjeta njenog nastajanja, već i totalitarizma u kojem smo decenijama živjeli, kaže dr. Biro. Ta osobina je pri tom najčešće udružena sa jednom prilično raširenom predrasudom - autoritarni građani, naime, pokazuju i vrlo veliku etničku distancu. Visok postotak njih se u istraživanjima deklarira za etnički čistu državu, u kojoj Srbi moraju imati više prava od drugih pošto je to »njihova država«. Vrijeme nacionalističkih ispada i otvorenog ispoljavanja nacionalne netrpeljivosti predugo je trajalo, a svakodnevni ekscesi govore da te pojave još uvijek tinjaju. Pavel Domonji, koordinator novosadske kancelarije Helsinškog odbora, napominje da je nacionalizam možda izgubio na svojoj oštrini, ali je zato dobio na širini. »Diskriminaciju kod nas omogućuje i politička kultura, i zakoni, i institucije. Politička kultura se može promijeniti, ali je za tako nešto potrebno strašno mnogo vremena. Za razliku od kulture, zakone je znatno lakše promijeniti.«

Demokracija, a sa njom dakako i ljudska prava, ovisi od ekonomske situacije u jednom društvu, te su zemlje sa preko deset tisuća dolara nacionalnog dohotka istodobno zemlje sa visoko razvijenom demokracijom. Naprotiv, one siromašne, sa ispod dvije tisuće dolara dohotka, obavezno su i nedemokratske odnosno autokratske. Te dvije veličine nedvosmisleno utječu jedna na drugu, pa se može reći i da ekonomsko blagostanje ovisi od količine demokracije koju jedno društvo osigurava svojim građanima. Moderna ekonomska teorija poznaje ideju demokratičnosti, ali ona također podrazumijeva i visoku odgovornost, marljivost i motiviranost za rad. U Srbiji, međutim, dominira egalitaristički princip, ideja jednakosti u siromaštvu, čija je logična posljedica potpuno odsustvo želje i motivacije da se radi. Treba se samo sjetiti dosjetke iz perioda samoupravnog pokusa, koja je poručivala da »nitko me ne može tako malo platiti koliko malo mogu raditi«. I upravo taj svjetonazor oličen u idealu apsolutnog nerada, i ubjeđenja da je pristanak na rad dokaz naše osobne nesposobnosti, gluposti i uopće nevrijednosti, najprije se mora poraziti, kako bi se bilo što započelo. Aktualni ekonomski reformatori navode da će to po određenom automatizmu obaviti tržište, ali se ono za sada još ne nazire, ili ga pak ima u najsurovijem vidu, koji često eliminira upravo - intelektualnost.

IDEAL NERADA - Dosadašnje nepostojanje tržišne utakmice za posljedicu ima ekonomsku pasivnost, neinventivnost i nepreduzimljivost, neodgovornost, i uopće ležeran donos prema radu. »Razlog tome je i u destimulativnom sustavu koji je nagrađivao samo poslušne. Bilo kako i koliko da je netko radio i vrijedio, to nije bilo zapaženo niti vrednovano, ukoliko taj nije bio dio vladajuće stranke ili klana, napominje dr. Biro. Biti vrijedan, stručan i pametan donedavno je predstavljalo gotovo hendikep. Iskustva u tom smislu su za mnoge veoma loša, te nije neobično što je kod mladih, također u velikoj mjeri, izraženo odsustvo odgovornosti i motiviranosti za rad. Oni jednostavno pred očima imaju primjer svojih roditelja... Ostaje nam da se učimo na osobnom iskustvu, kada se budu promijenili uvjeti privređivanja i kada se budemo suočili sa posljedicama takvih stavova«.

Mladi su upravo iz tog razloga nezainteresirani i za obrazovanje. »Ako oni vide da profesor sveučilišta vozi bicikl, a švercer mercedes, dakako da nemaju nikakav motiv za stjecanje znanja i diplome«, napominje dr. Biro. Rezultat je da su u prosvjetu odlazili upravo najnemotiviraniji i najnesposobniji, koji su predstavljali drugi loš uzor mladima. Školski programi su također neprimjereni potrebama društva - znanje koje učenici dobivaju je pasivno i skoro neprimjenljivo u kasnijem životu, pogotovo u modernom društvu. Uz to, i naša škola je u dobroj mjeri autoritarna, još uvijek pojedini prosvjetni radnici primjenjuju silu prema đacima, a sustav vrijednosti, koji se kroz obrazovni sustav plasira, učenicima usađuje autoritarnost, ksenofobiju i veličanje tzv. junaštva. Prostor za dijalog, kritičko mišljenje i samostalnost jednostavno je vrlo mali.

Navike se teško mijenjaju, ali budućnost ima tu osobinu da ih ne uvažava onoliko okoliko bismo mi to željeli. Htjeli mi to ili ne, moramo se promijeniti, poručuju možda više ekonomisti nego psiholozi - ukoliko za mnoge stvari nije već prekasno. No, kako je već rečeno, naše mijenjanje k onome što bismo trebali biti (i gdje smo možda već bili?) trajaće godinama. Biće to nedvojbeno jedno »dugo putovanje u Europu«...