Arhiv tekstova

Tomislav Žigmanov:

»Bunjevački blues«

(Samizdat, Subotica, 2002.)

 

Na jednoj od stranica svoje prve knjige Tomislav Žigmanov je uostalom veoma razložno citirao Martina Heideggera: »Idi, i nosi grešku i pitanje stazom svojom.« (»Raskrivanje«, 1998.). Ta staza ga je odvela, misaonoga pjesnika, svedene fraze, mučenoga pitanjima, često bez odgovora, na onu zavičajnu njivu koja ga mami mirisima 

djetinjstva, običaja, rituala, pokreta i grimasa predaka kojih sada već više nema. Babilon, za Žigmanova enigmatična je riječ, upravo radi različnog u riječima, a prvotni pogled u sebe u vlastiti slik, nalik je alternativi razmrskanoga zrcala koje se, nad čitavom našom modernom, zrcali tek u fragmentima, tek u predodžbama. Njegova poetska alegorizacija, kako ju je definirao dr. Krunoslav Pranjić, ima odlike izvjesna pogleda, iskaza sred labirintolike zbilje, sigurnoga »kaosa sa primjesama bezumlja«. Užasnut sivilom svakidanjeg, ili, kako bi nam glasoviti nadrealisti govorili: sivom jasnošću stvari, zgranut nad benignim »letargičnim drijemežom mrtvaje«, Žigmanov u pjesmi, traga za famoznom onom raspuklinom koju je mario Gide u svojim sotijama i romanima. Očajan nad fatalnim našim kašnjenjima, što nas prate još od vremena našega romantizma kada je polustoljetni razmak i Silvija Strahimira Kranjčevića i Vladimira Nazora, na velikomu valu romantičarskoga duha, imao pred sobom i u dvadesetomu vijeku, pominjući čak i postmodernu, koja u nas nailazi naknadno, ipak jednom Žigmanov »jesen našeg nezadovoljstva« traje najradosnije usred sveopće manipulacije ličnošću, u razini, u kategoriji koja je unekoliko komplementarna Tišminoj »uporabi čovjeka«. Rapsodičnost lirike Žigmanova nije usađena u opis no u izbor. Otuda u antologijske pjesme »Bunjevačkog bluesa«, knjige bolne i nalik na litaniju tužnih napjeva, napisane i umjesto predaka koji nisu zborili naglas, idu naslovi »Pregača« i »Tunja«. Tu se, odmah potom, otvara pitanje dijalekta. Zlatko Romić, u »Tolmaču« (»rič po rič«), veoma točno napominje: »Tunja nije dunja.« U Žigmanovljevim pjesmama i u njegovim zapisima nema tzv. prvih pasosa koji se precrtavaju ili prešutkuju. Ličnost njegova, veoma ozbiljno i upečatljivo najavljena njegovim djelima, pojavljuje se pred nama, zamišljena, usredsređena, opsesivno postavljena pred brigama i nemarom ovoga svijeta. Sve je izazovno, bez šavova, bez nabora, u znaku velikoga nezadovoljstva jedne, možda baš i ove zime. Žigmanov je stigao.

Dr. Draško Ređep (iz »Zlatne grede« -redakcija urednikova, prim. R. G. T.)

 

Sam »Lightnin« Hopkins:

»All Them Blues«

 

Kada je prije nepunog desetljeća preminuo legendarni blues-trubadur, Sam »Lightnin«(Munjeviti)Hopkins, taj je glazbeni idiom, i cijeli žanr tog bazičnog segmenta, u biti afroameričke popularne glazbe kraja 19. i cijelog 20. stoljeća, izgubio najvažnijeg predstavnika izvornog, teksaškog bluesa, koji, uz onaj, Delta-Mississippi, predstavlja abecedu bluesa, najbitnijeg i najrelevantnijeg repera svakolike svjetske etno-folk glazbene ostavštine ne samo američkih Crnaca, već i cjelokupne suvremene popularne glazbe. Hopkins je rođen davne 1912. u blizini teksaške prijestolnice, Houstonea, i bio je jedan od posljednjih predstavnika akustičnoga, autentičnoga country-bluesa, koji se, međutim, koncem 50-ih i ranih 60-ih godina prošloga stoljeća vrlo brzo akomodirao urbanome obliku žanra, i u vrijeme obnovljenoga interesa za izvorni, »crni« američki blues, kako u SAD, tako i u Evropi (posebice Britaniji, Irskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, Italiji i Skandinaviji, napose), tijekom 60-ih i 70-ih, sve do konca 80-ih, kada je preminuo, bio i, uz pokojnoga John Lee Hookera, te još uvek vitalnoga i aktivnoga, ali znatno mlađega, B.B. Kinga, najbitniji aktivni blues-umjetnik uopće, pod kapom nebeskom. Vrhunski svirač akustične i električne gitare, ponajbolji kada nastupa sam, sjajni tehničar u ragtime i finger-picking maniru, uvjerljiv pjevač i maštoviti »pjesmar« (songster), koji je od svojih, autobiografski osnovanih blues skladbi načinio prave male »skaske« (»story-teller«), pokojni Hopkins ostaje, ponajviše na svom reprezentativnom, ponajboljem kompilacijskome albumu, »All Them Blues«, vrhunskim primerom savršenog sklada tradicije, tehničkog savršenstva, iskonskog, nepatvorenog talenta i uspješnoga  osluškivanja bila (novoga) doba.