Arhiv tekstova
18.04.2003
Svijet se ne završava
Nakon što se 1989. godine, u časopisu o američkoj vanjskoj politici »The National Interest«, pojavio članak Francisa Fukuyame »Kraj povijesti?«, s obzirom na mali tiraž časopisa i relativno nepoznatog autora, članak je imao sve uvjete da prođe neopazice, ali se desilo upravo suprotno. »Kraj povijesti?« postaje vrlo moderna tema za brojne polemike, koje traju do danas, širom svijeta. Francis Fukuyama je svoju najnoviju knjigu intrigantno naslovio »Kraj čovjeka«, u kojoj promišlja o posljedicama biotehničke revolucije i o uvodu u »meku tiraniju«. Fukujama iznosi tvrdnju da »ne smijemo sami sebe smatrati robovima koji imaju obvezu prema neumoljivom tehničkom napretku, ako taj napredak nije u službi čovječjeg usavršavanja«.
Nakon postignuća biotehničke revolucije, Fukuyama upozorava da bi genetički inžinjering mogao dovesti do neke vrsti meke tiranije, kao što je ona u »Najboljem od svih svjetova«, gdje su svi sretni i zdravi, ali su svi zaboravili šta znače riječi: nada, vjera, strah i borba.
I doista, da li se čovjek približava svom kraju u ovom našem dobu, koje karakterizira masmedijska ponuda i potražnja sintetičkog užitka, o kojoj jedan od kreativnih direktora reklamne industrije, Frederic Beigbeder, u svom romanu cinično naslovljenom »129,90 kn« (u originalu »99 F«), decidirano piše sljedeće: »Da bi podjarmila čovječanstvo reklamna industrija izabrala je prikrivanje, podatnost, nagovaranje. Živimo u pravom sustavu dominacije čovjeka nad čovjekom protiv kojeg je čak i sloboda nemoćna. Uljepšava se svako kritičko promišljanje, a svaki pamflet pojačava privid njezine sladunjave tolerancije«. Sukladno tome, Beigbeder upozorava na opasnost od »reklamnog totalitarizma« koji će uniformirati svijet. Povod za preispitivanje i traganje za istinom, koja odgovara objektivnosti i koja nas zaista oslobađa, pored intrigantne Fukuyamine knjige, svakako su i riječi msgr. nadbiskupa Stanislava Hočevara, koje je izrekao na tribini »Istina kao norma komunikacije«, prije izvjesnog vremena održanoj u Subotici. »Kako tražiti istinu u tolikim događajima koji se tako mijenjaju; u pluralizmu, u vrijeme relativizma i kada smo svi posebno predani senzacionalizmu i nekim velikim, posebitim događajima«, rekao je tom prilikom msgr. nadbiskup Stanislav Hočevar. Promjena slike svijeta je, nedvojbeno, u tijeku, a pravo je pitanje da li se gubi prvotni cilj tehne kao saznanja. Hajdeger je kraj humanizma vidio kroz prevlast tehnologije radi same tehnologije, dok suvremeni francuski mislilac Paul Virillio sa negativnim predznakom ukazuje na pokušaj prevazilaženja vremena kao kategorije i pokušaja da se živa materija vječno održi, a takođe je u svojoj knjizi » Informatična bomba », kritičan i glede prakse zamjene odvojenih dijelova mehanike na ljudskom organizmu koje se već sada odvija, kao i prema supstituciji kloniranih tijela. Na početku XXI vijeka, u eri informacija, kompjuterski simulirana tijela žena i muškaraca su potpuno androgina, poput likova iz cyber-stvarnosti filmova »Kosač« ili »Tron«, dok nove masmedijske »zvijezde« izazivaju pažnju javnosti samo zato što nose etiketu medija, kao proizvodi kloniranog publiciteta. U jeku rasprava o temi globalizacije, interesantna je jedna usporedba nadbiskupa Đenove Dionigija Tetamanzija, papinog savjetnika za pitanja bioetike i genetike, u njegovoj knjizi »Globalizacija: Izazov«, kada u jednom dijelu svoje knjige nadbiskup Tetamanzi govori o globalizaciji kao o »Faustu modernog doba«. Nad ovom usporedbom se možemo zamisliti, ali kao što kaže papa Ivan Pavle Drugi: »Globalizacija, a priori, nije ni dobra ni loša, biti će ono što ljudi od nje naprave«.
Komunikacijska brzina jedna je od stvari koje karakteriziraju naše doba. Nije sporno da nam umjesto standardizacije treba razmjena u vidu međusobnog obogaćivanja, ali je činjenica da za razumijevanje nije dovoljna razmjena informacija. Ako nismo sposobni da inormacije stavimo u opći kontekst, onda su te informacije neupotrebljive. Zapitajmo se što je ono, što legitimira neko biće kao ljudsko biće? Autoritarno, opsesivno zgrtački karakter, kao dominantna karakterna struktura srednjih klasa od XVI vijeka, preobrazio se u tržišni karakter do kraja XX vijeka, zasnovan na doživljavanju sebe kao robe i vlastite vrijednosti, ne kao upotrebne, nego kao razmjenske vrijednosti, kako ističe Erih From u svojoj još uvijek aktualnoj knjizi »Biti i imati«, u odjeljku posvećenom pitanjima tržišnog karaktera i kibernetske religije, ali isto tako, ne zaboravimo da je u Hegelovoj filozofiji čovjek spoznao da pripada svijetu, a ne svijet čovjeku. Upravo je etika ono što legitimira neko biće kao ljudsko biće i zbog toga su dragocjene riječi msgr. Stanislava Hočevara, koje je izrekao na pomenutoj tribini da je za one koji rade na području mas-medija osobito važno da oblikuju svoju savjest kroz stalno traženje istine, a što se pak nauke tiče, ogroman utjecaj tehnike na suvremeni život, stvorio je pogrešan utisak da je nauka samo nešto hladno i mehaničko, bez maštovitosti. Nauka će i dalje težiti metodom eksperimenta proučavanju ravnoteže i simetrije, a naučne jednadžbe i dalje će izražavati divne istine zvjezdanih maglina i električnih napona. Nauka će biti ono što ljudi od nje naprave, baš kao što je to slučaj i s masmedijima. Tvrdnja da se svijet ne završava, izražava optimizam kao prihvatanje svijeta sa svim njegovim protivurječnostima i zebnjama, sa povjerenjem u njegovu konačnu sudbinu.
Z. Sarić
