17.09.2004
NEKA BUDE RADINO (Bunjevačka narodna pripovitka)
oš ne tako davno bunjevačke familije su bile velike. Dvadeset, trideset čeljadi u jednom salašu. Tu je obično bio baćo kojeg su svi poštivali i slušali, a u zajedničkom domaćinstvu je znao biti i njegov oženjeni brat, ili su s njim živila po dva tri oženjena sina. Pa puna kuća i odrasle čeljadi, a još više mladeži i dice.
U takvom jednom salašu, među brojnom čeljadi bio je i stariji momak imenom Rado. Sad jel nije bio treću noć dočuvan, ili je bio udaren mokrim sudoperom, već na prvi pogled se vidilo da siromaku štogod fali. Zbog toga je i od svoje rođene čeljadi doživljavao uvride i nepravde. Tako na primer kad se kupuje odića i obuća, pa štogod nije dobro ili kogod štogod ne voli, govorili su:
A kad ti nije dobro, neka bude Radino!
A kad ti ne voliš, neka bude Radino.
Pa kad zagori tarana ili štogod drugi ne vole pojisti, odmah kažu:
Podajte Radi, pa nek bude Radino.
Tako se dogodilo da se momak iz te kuće oženio i doneli mu lipu snašu imenom Mara. Hajd, sad će sa snašom igrati u avliji prvo kolo. Veliko kolo, a oko kola rodbina i gledači upiru poglede u igrače, a najviše u snašu. Kolo igra, pa kao što je red triba i podvikivati. Prvo će kuma:
Ja kuma, ja, ko nije nek čeka!
Onda će starosvatica:
Ja starosvatica, ja, naša Mara dovika!
I Rado igra u kolu, gleda vesele svatove, sluša podvikivanje, a sve kradom ispod oka pogleda i lipu snašu. Bog zna kakvi su se sve osićaji u tom času probudili u njegovom srcu, kad iz sveg glasa i on podvikne:
Oćel biti da ne valja, pa će biti Radina!