Arhiv tekstova
17.09.2004
U sjeni stoljeća koje je prošlo
HR: »Iako je Zagreb moj pravi zavičaj, velika mi je želja samo još jednom u životu dospjeti u svoj rodni grad, proći kroz stare ulice sve do obale Kanala, otići na groblje gdje već desetljećima počivaju moji roditelji. Time bi se ispunila moja posljednja životna želja«, zapisali ste u jednoj od svojih knjiga. Sada, kada se Vaša želja ispunila i kada ovaj razgovor vodimo »u tom Somboru«,udobno smješteni u meblhandlungu Vaše gospođe sestrične, možete li se radi nas prisjetiti vaših somborskih, prvih teatarskih koraka?
Počela sam kao amater. Po zaršetku Ekonomskog fakulteta u Budimpešti 1943. godine vratila sam se u rodni Sombor. Profesionalno se nisam mogla angažirati jer mi nije priznata diploma. Nekako u to vrijeme proslavljeni vojvođanski književnik János Herceg pokušavao je sastaviti mađarsku kazališnu trupu pa je pozvao i mene. Tu me je ugledao Jovan Bata Konjović, redatelj, i angažirao me za ulogu Elize Dulitl u Schowovom Pigmalionu. Tako sam 1947. godine zaigrala u profesionalnom teatru uz Stevana Šalajića (Henrie Higins), tada je još bio gimnazijalac, Izeta Hadži Mehmedovića (pukovnik Pirketing), čika Milana Kronića (Alfred Dulitl), Milicu Kljajić (Klara). Moje prijateljstvo sa Sonjom Povšić otpočelo je tada i traje i do današnjih dana.
HR: »Krivac« za Vaš susret sa Strozzijem bio je, posredno, Krleža?
Ime Tita Strozzija, proslavljenog krležijanca, izgovaralo se sa strahopoštovanjem među glumcima. U novinama sam pročitala kako dolazi u Osijek. Pošto sam već bila predlagala upravi kazališta da stavimo na scenu Krležin tekst »U agoniji«, uprava me je poslala u Osijek na pregovore sa Strozzijem.
HR: Rezultat je bio uspješan – premijera ove Krležine drame u somborskom teatru. Iskustvo Laure Lembachove ne samo da je promijenilo Vaš glumački, nego se značajno odrazilo i na Vaš osobni životni put.
»Dr. Ivan pl. Kažotić« u krležijanskom maniru usmjerio me je prema Zagrebu. Položila sam audiciju, upisala dvomjesečni tečaj u dramskom studiju Tita Strozzija, a ne zadugo ušla u ovu slavnu umjetničku obitelj kao njegova supruga.
HR: Od tada ste u Zagrebu?
Više–manje. Igrala sam u HNK Zagreb, pratila supruga u Rijeku, zatim sam nastupala u Rostocku, Berlinu, Beču, Gracu, Klagenfurtu, u Madžarskoj snimala film, u Novom Sadu igrala Ledu i vratila se u Zagreb. Uvijek sam rado isticala kako imam tri materinja jezika: hrvatski, madžarski i njemački.
HR: Svjedok ste jednog teatarskog vremena koje je spram kazališta postavljalo visoke estetičke i etičke ciljeve. Možete li nam dočarati scenski stil i ozračje tog vremena, vremena kada su se dame pozdravljale rukoljubom. Je li ono usporedivo sa današnjim?
Volim isticati kako je to bilo vrijeme prije TV aparata, vrijeme kada su redovi pred billetarnicom kazališta znali biti kilometar, pa i više dugački. Glumci su bili angažiraniji, savjesniji i kompleksniji, jednostavno veće i značajnije ličnosti. Osvajali smo publiku literaturom, glumom, predanošću. Tjednima nakon premijere ona je bila glavna tema svih zagrebačkih salonskih razgovora. Danas kao da je nestala jedna teatarska dimenzija. Nezamisliva mi je ovovremena lascivnost, prostote i vulgarnosti koje »krase« naše kazalište. Glumac tog vremena je bio svestraniji, upućen u cjelokupan teatarski métier. Repertoar se krojio prema ansamblu. Provodili smo puno vremena u društvu književnika. Danas vlada redateljska diktatura, svatko ima nekog svog koga gura. Glumac je izgubio dignitet u teatru.
HR: Spomenuli ste lascivnost, pa se sjetih opet Krleže. Osim što ste bili supruga najkrležijanskijeg glumca, s njim Vas veže i duboko prijateljstvo.
Krleža i moj prvi suprug Strozzi bili su prijatelji iz školskih dana. S umjetnošću se Krleža, kao sin strogog tržnog nadzornika, po prvi put susreo u obiteljskom domu Strozzijevih. Prvu dramu je napisao i izveo upravo u njihovom domu. Prvi buket cvijeća dobio je od hrvatske heroine Marije Ružičke Strozzi i to je često isticao. Za Titeka i po njegovoj mjeri pisao je likove svojih drama. I sama sam igrala sve njegove drame, osim Glembajevih.
HR: Svoje sjećanje na Krležu opisali ste u knjizi »Svjedoci Krležina odlaska«. I tamo, a i sada tijekom razgovora, spomenuli ste Božić kod Bele i Miroslava. Po čemu je on bio osobit?
U domu Krležinih kretali smo se slobodno, savršenom lakoćom, upravo onako kako se Titek kretao u njegovim glembajevskim dramskim ambijentima, a Božić u njihovu domu bio je osobit. Bio je to put natrag u vrijeme licidarskih srca, zvona praporaca, zaboravu otrgnutih pjesama, sve krcato uspomenama iz djetinjstva. Bela je uvijek umjela napraviti štimung. Izvrsna glumica bila je još bolji scenograf života.
HR: Službeni životopisi nisu zabilježili baš sve iz Krležina života. Ima li nešto što biste istakli, a što niste zabilježili u svojoj knjizi?
Krleža je bio veliki kavalir ludoviške politesse. Svaka njegova glumica uvijek je dobivala košaru cvijeća nakon predstave, a sve svoje predstave je gledao onoliko puta koliko su puta izvođene. Kao što su neki ljudi pretplaćeni na novine, Krleža je bio pretplaćen na cvijeće. Inače galantan bio je vrlo stidljiv sa ženama. Osobito s onima koje su mu se platonski sviđale. Bilo mu je stalo do toga da se čita, da se igraju njegove predstave. Teško mu je pao period neigranja njegovih drama koji je nastupio nakon krležijanaca Strozzija, Duišina, Bele, Gavelle.
HR: Na razgovor o Krleži navela sam Vas u momentu kada smo spomenuli lascivnost u sadašnjem teatru, ne slučajno.
Da, jer kada bi čuo bilo kakvu lascivnost na sceni, Krleža bi napuštao predstavu najstrašnije zalupivši vratima svoje lože. »Kazalište je za plemenitije svrhe«, bila je njegova čuvena rečenica u takvim momentima. Kada bi čuo kakve riječi danas silaze sa scene.
HR: Vratimo se glumici Elizi Gerner. Kada bi u se u ovom stanu, sada, okupili svi likovi koje ste tumačili, šta je to što bi im bilo zajedničko?
Zajedničko Lijepoj Heleni (Giraudox Trojanskog rata neće biti), Violi (Shakespeare Na Tri kralja), Morettovoj Dona Diani, Jelinki (Gundulićeva Dubravka)? Sve su to osobe koje karakterizira ženstvenost, šarm, mekoća.
HR: Upravo ste nam opisali sebe (smijeh i skromno otklanjanje rukom). Ipak, u Vašoj karijeri moralo je biti i likova u kojima se niste prepoznali?
U glumi je kao i u životu i ljubavi. Nitko nas ne odaje, ne ogoljuje tako temeljito, do kože, kao likovi koje tumačimo (ili ljubavi). Ulogu ili osjetiš odmah, ili nikada. Bila sam nesretna igrajući Klaru u Goetheovu Egmontu. Taj tip čedne njemačke žene nikako nisam uspjela sebi pripitomiti. Bila sam sretna kada je predstava skinuta s repertoara.
HR: Podredivši se tako kazalištu, kako glumac uspijeva sačuvati duhovni integritet?
Morate izbjegavati svaku pretjeranost ukoliko se bavite ovim poslom. Prava posvećenost čuva duhovni integritet, a plod takve posvećenosti uvijek mora biti zreo. Vrlo je bitno i shvatiti i prihvatiti kako je glumačko vrijeme prolazno i znati da je kraj kada je kraj. Ne čekati da te na to opominju mlađe kolege. Oni katkada u svom mladalačkom entuzijazmu znaju biti nemilosrdni. Glumački posao podrazumijeva napetost, odgovornnost, stres, katkada naiđu krize. Otići iz kazališta poslije 40 godina? Treba.
HR: Ipak niste posve otišli iz kazališta?
To glumac ne može nikada. Izašla sam iz stalnog angažmana, ali zaigrala sam još u po kojoj predstavi, snimila film, član sam festivalskih žirija, prenosim teatarska iskustva na mlađe generacije i zapisujem svoja teatarska sjećanja.
HR: Do sada ste objavili sedam knjiga. Što im je zajedničko?
Sve moje knjige su sjećanja na jedno vrijeme, na drage ljude s kojima sam provodila život od Sombora preko Zagreba do svjetskih metropola.
HR: Nit dinastije Strozzi – Ferdinand koji je u 13. stoljeću cijelu obitelj doveo iz Firenze u Hrvatsku, Lorenza koja je proglašena sveticom, Pietro, slikar, Ferdinad Ružićka, češki glazbenik, Marija Ružička Strozzy, Maja Pečić Strozzy, sopranistica, Boris Papandopulo, Eliza Gerner – dobiva nasljednika u Vašoj unuci Dori Fišter, glumici koja puni naslovnice hrvatskog tiska.
Za kratko vrijeme Dora je više u novinama nego ja u cijeloj svojoj karijeri. Već sam bila proslavljena glumica kada je Ilustrovani vijesnik najavio kako će na naslovnici biti objavljena moja fotografija Katarine iz Oluje Ostrovskog. Bila je to predstava dobro primljena od kritike i rado gledana od publike. Rano sam ustala, uzbuđena, i pošla kupiti novine. S naslovnice mi se smiješila »poetična« poza Alije Sirotanovića sa čekićem u ruci. Radujem se što je Dori dobro krenulo, ali njoj, kao i svim mladim glumcima, poručujem kako na tom putu treba izdržati 40 godina. U našoj struci, svaki početak je lagan.
HR: Na kraju, kada je ružan dan, kada je tužno, kada pada kiša, kada se uželite nečeg drugog, gdje to tražite?
Nemam depresije, u svemu tražim i nalazim razlog i objašnjenje. Uzimam onako kako priroda dijeli. Vrijeme provodim čitajući, knjiga je bila i ostala moj najveći prijatelj. Posjećujem kazališta, koncerte, nedjelje provodim sa svojom obitelji – Majom Strozzi, kardiologom, njenim suprugom Darkom Anićem, također kardiologom, i mojim unucima Dorom, Majom i Jakovom. Tu je i mala kućica u prirodi na Sljemenu.
