Arhiv tekstova
24.09.2004
Tolerancija ne krasi današnje društvo
Stari grčki paradoks glasi: hoće li čovjek biti ćelav ako izgubi vlas kose? Naravno da neće. Ako izgubi još jednu i još jednu, na kraju ipak ostaje ćelav. Znači, osnovno je pitanje – kad treba neki uočeni problem podići na određenu razinu, to jest kad je vrijeme za reagiranje. »Tihi rat« protiv nacionalnih manjina, prije svega Hrvata i Mađara, u Vojvodini je evidentan još od miloševićevskog vremena. On je vođen i u okvirima službenih vlasti, ali je često vođen neformalno od strane neidentificiranih krugova.
Mediji koji formiraju javno mnijenje također nisu bili naklonjeni nacionalnim manjinama, prije svega Hrvatima, Bošnjacima i Albancima, ali i Mađarima. Prvi stupanj medijskog rata je, kada se prenosi mišljenje raznih »stručnjaka« o tome kako određene manjine, narodi, niti ne postoje. Po takvim mišljenjima Hrvati su pokatoličeni Srbi, Mađari su pomađareni Slaveni, Albanci su prebjegli iz Albanije, Bošnjaci su poturčeni Srbi itd.
NEGIRANJE ILI UMNOŽAVANJE NARODA: Druga metoda je podjela postojećih nacionalnih manjina na manje dijelove. Tako se Hrvati dijele na Bunjevce i Šokce, Albanci na Gorance, Aškalije itd. Doskora postojanje hrvatske manjine nije ni bilo službeno priznato. U doba Miloševića hrvatski jezik kao službeni uveden je jedino u Subotici, protiv čega su se članovi SPS-a žalili Ustavnom sudu Srbije. Posljednji čin ovog »suda« poslije pada Miloševića bilo je proglašavanje neustavnom te odluke Skupštine općine Subotice.
Mađarska zajednica je na neki način i fizički podijeljena. Na primjer, prilikom formiranja izbornih krugova potiske općine – Kanjiža, Senta i Ada priključene su Zrenjaninskoj izbornoj jedinici. A okruzi, s prilično nejasnim funkcijama, također su formirani tako da podijele Mađare, jer spomenute općine pripadaju Sjeverno-banatskom, to jest kikindskom okrugu. Na primjer, ljudi iz Malih Pijaca, sela udaljenog od Subotice 20 kilometara, moraju putovati više od sto kilometara da bi došli do Kikinde.
Po važećem Prostornom planu Republike Srbije (koji je podignut na zakonsku razinu) ove općine su dio subotičke regije. Svi službeni zahtjevi i peticije da se ova očigledna nepravda i politička manipulacije ispravi, naišli su na gluhe uši i kod stranaka i lidera demokratske orijentacije u srbijanskom parlamentu. Đinđićeva Vlada je mogla podzakonskim aktom jednostavno riješiti ovaj problem, ali ništa nije učinila. Svaki pokušaj stvaranja zajednica općina Sjeverne Bačke dočekan je na nož, bez obzira što u Republici Hrvatskoj postoji Zajednica srpskih općina, a sadaš-nji premijer Koštunica isti model predlaže kao rješenje problema Srba na Kosovu. Ovo podsjeća na izreku »Što smije Jupiter, ne smije vol!«. A inače smo ravnopravni.
Formiranjem manjinskih nacionalnih vijeća problem nacionalnih manjina se počeo rješavati, ali Savjet nacionalnih manjina, čije je formiranje još odavno traženo, formiran je tek ovih dana i to prije svega pod utjecajem internacionalizacije problema. Na privatnoj razini svaki pripadnik manjine je doživio poneki atak na svoju ličnost (da ne upotrijebimo riječ atrocitet). Počevši od toga, da hrvatska djeca, koja »divane«, budu redovito ismijavana od strane ostalih, do toga da, ako netko progovori hrvatski ili mađarski na javnom mjestu, bude poslan u »lijepu njihovu« ili u Madžarsku. U privatnim razgovorima ugledni Hrvati često se kvalificiraju kao »budale i nesposobni«, a Mađari na čelu s Kaszom su lopovi, korumpirani i separatisti. O prijetnjama, grafitima, skrnavljenju groblja, o čemu policija šuti, da ne govorimo.
AKO NE SADA, ONDA KADA?: Ovo nabrajanje relativno blažih problema mogli bismo i nastaviti, ali nema potrebe. Vratimo se osnovnom paradoksu s početka priče. Što učiniti, kako se ponašati, kada znamo da je većinski narod frustriran: izgubljenim ratovima, ekonomskom situacijom, nedefiniranim državnim teritorijem itd.? Tolerancija ne krasi današnje društvo, to se vidjelo po izbornom rezultatu (pomalo naivne) Koalicije za toleranciju. Smiješan je broj glasova koje je ova Koalicija dobila u Beogradu i Šumadiji.
Kažu – treba probleme rješavati unutar zemlje. Po tvrdnji predsjednika SVM Józsefa Kasze on je u ožujku ove godine skrenuo pažnju premijeru Koštunici na probleme, ali njega su tada morile druge brige – formiranje manjinske Vlade, predsjednički izbori itd. Kasza je optužen da javno iznošenje problema koristi u predizborne svrhe. Odziv građana na posljednjim izborima u »mađarskim« općinama ovoj tvrdnji proturječi. I nadalje ostaje dilema: ako ne sada, onda kada? Kada budemo ćelavi? Onda će već biti kasno.
Veća autonomija Vojvodine, više ingerencije i više vraćenog novca iz središnje kase, siguran su put rješavanju problema, jer većina Vojvođana, uprkos izvjesnoj radikalizaciji, s mnogo više empatije prilazi problemu rješavanja problema manjina, koji nesumnjivo postoje.
Autor je magistar arhitekture iz Subotice
