Arhiv tekstova
24.09.2004
Radikalska ili proeuropska opcija
Statistički gledano posljednjih se go-dinu dana s u Srbiji svaka četiri mjeseca održavaju nekakvi izbori, što ovu zemlju značajno razlikuje od država s dužom demokratskom tradicijom. Tamo građani u prosjeku u četiri godine jedanput izlaze na izbore, da svojim glasovima odluče, koja će politička grupacija, odnosno partija, iduće četiri godine voditi zemlju ili lokalnu samoupravu.
Promatrajući općenito, glasači u zapadnim zemljama odlučuju između dvije, u principu demokratske opcije. Suština njihove dileme sastoji se u tome, zaslužuje li aktualna vlast povjerenje za još jedan mandat ili se traži druga garnitura političara. Ekstremnije političke grupacije nemaju nekog utjecaja, bitka se bije između umjerenih »desnih« ili umjerenih »lijevih« partija.
NIGDJE KAO U SRBIJI: U zemljama bivšeg »socijalističkog lagera«, koje su ove godine postale članice Europske unije, izbori su također održavani svake četvrte godine, i bitka se vodila između »starih snaga« i »novih snaga« odnosno transformiranih ljevičara i novih stranaka »desne« orijentacije. Slična je situacija i u Hrvatskoj, gdje ipak u jednom pitanju postoji konsenzus između »starih« i »novih«, lijevih i desnih političkih stranaka, a to je da treba što brže ići k integraciji u Europsku uniju. U Srbiji je pak situacija mnogo složenija i često nepredvidiva, a rascjep između dominantnih političkih opcija upravo ide linijom opredjeljivanja za ili protiv suradnje sa svijetom i Europom i ispunjavanja preuzetih međunarodnih obveza.
S druge strane u Srbiji skoro da nije bilo dvaju izbora koji su održavani pod istim uvjetima, jer su se izborna pravila mijenjala od izbora do izbora, prema ukusu i u interesu tada aktualnih vladajućih struktura. Iz ovog razloga teško je uspoređivati rezultate iz različitih izbornih ciklusa. Glasači su se često morali odlučivati prema principu izbora manjeg zla. Zato je, uvjetno rečeno, svaki izbor bio »sudbonosan«, a glasači su uzalud očekivali spektakularne rezultate.
Tako je bilo i 2000. godine, kada se mislilo da je »demontiran« miloševićevsko-radikalni sustav. Demokratske snage udružene u DOS su na izborima na svim razinama prosto zbrisale SPS, JUL i radikale. Pukotina u DOS-u relativno brzo se pojavila između dvije najjače partije – DS-a i DSS-a – a ovaj sukob je rezultirao neuspjehom u donošenju toliko najavljivanog novog Ustava Republike Srbije, i praktično je suzio manevarski prostor premijeru Zoranu Đinđiću, koji je morao sve svoje sposobnosti upotrijebiti da nekako održi labavu koaliciju na vlasti.
RADIKALSKI FAKTOR: Sukobi su rezultirali i time da »stare snage« – SPS, ali ponajviše Srpska radikalna stranka ojačaju i ponovno uđu u političku igru. Radikalna stranka je postala ponovno »faktor« što se pokazalo na parlamentarnim i predsjedničkim izborima, ali i sada na pokrajinskim i lokalnim.
Tako je i vojvođanski Izborni zakon promijenjen u posljednjem trenutku djelomice i zbog stalnog pritiska radikala, koji su, ohrabreni uspjesima na parlamentarnim izborima po proporcionalnom sustavu, zahtijevali izmjenu Izbornog zakona, jer su ocijenili da je došlo njihovih pet minuta u Vojvodini, da spriječe njeno »odvajanje« od Srbije. Zato su izbori za Skupštinu AP Vojvodine imali, i još uvijek imaju – jer predstoji drugi krug glasovanja prema većinskom sustavu, poseban značaj, a odvijali su se ovaj put u sjeni prema nekima stvarnih a prema drugima prenaglašenih međunacionalnih incidenata. U drugom krugu u većini izbornih jedinica nalazi se kandidat Srpske radikalne stranke protiv kandidata iz Demokratske stranke ili Saveza vojvođanskih Mađara.
NEPOLITIČKI POLITIČARI: Pokraj jačanja radikala i SPS-a, drugi rezultat raspada DOS-a je bio taj, da su se pojavile i »nove snage«, primjera radi na parlamentarnim izborima Nova Srbija i G-17 Plus, a na predsjedničkim Snaga Srbije Bogoljuba Karića. Sada su se na lokalnim izborima pojavile i razne »nepolitičke« grupe građana, koje prije svega obećavaju rješenje zaista teške gospodarske situacije, nudeći građanima da će baš oni privući tako željene strane »investitore«. Pokraj ove očite demagogije, ovakve grupacije su u startu neprincipijelne, jer kakva je to »nepolitička« stranka koja sudjeluje u političkim izborima. Zbog kompromitiranog imena SPS-a i JUL-a, u nekim sredinama bivši članovi ovih organizacija se pojavljuju isto kao grupa građana ili »koalicija«. Drugo je pitanje, kako će lideri ovih grupacija, koji su ušli u lokalne skupštine, moći »kontrolirati« svoje članove i novopečene vijećnike.
Uzimajući u obzir sve gore rečeno, s jedne strane je razumljiv nizak odaziv birača od 35 posto u prosjeku, nešto više na sjeveru Vojvodine. Očito je došlo do »zamora materijala«. U rascjepu između očekivanja spektakularnih rezultata i ne uvijek konzekventne politike vladajućih demokratskih stranaka, glasači ili ne vide smisao sudjelovanja, ili očekuju »mesiju«, ili se jednostavno ne mogu snaći u mnoštvu različitih izbornih pravila, tako da su odlučili tihim bojkotom iskazati svoje mišljenje. Možda su se birači već zasitili i brojnih izbora i nedosljednosti kandidata, jer se često treba odlučiti između istih ljudi samo drugačije »obojenih«. Pretrčavanje iz jedne u drugu političku stranku je sasvim »normalna i prihvatljiva« stvar, bitno je samo ostati u igri.
NOVO PRESTROJAVANJE: Prve procjene ovih izbora ukazuju na to, da je na političkoj sceni Srbije u tijeku opet novo prestrojavanje te da je »raščišćavanje« političke scene tek počelo (slična je bila situacija u nekim drugim istočno-europskim zemljama prije 14 godina). Slab odziv glasača pogodovao je strankama koje imaju izgrađenu političku infrastrukturu ali i novim »izbaviteljima«. Takozvane stranke na vlasti zbog neefikasnosti Vlade rukovođene jedva vidljivim premijerom Vojisavom Koštunicom doživjele su manje-više fijasko. Primjera radi u Subotici je G-17 Plus s preko 20 posto glasova postignutih na parlamentarnim izborima pao na 5,23 posto što je manje nego što je postigla grupa građana predvođena Mirkom Bajićem, bivšim demokratom, a Koštuničin DSS nije niti ušao u subotičku skupštinu.
Ovi izbori okončani za lokalne skupštine donijeli su relativan uspjeh partija koje su u oporbi na republičkoj razini, prije svega Demokratske stranke Borisa Tadića i Srpske radikalne stranke. Skupštine će biti raznolike i svugdje će partije, koje su dobile najviše glasova, morati stvarati koalicije od nekoliko grupacija. Svojevrsna pat pozicija nastala je u Beogradu, i zato se SRS već nudi DSS-u kao koalicijski partner, slično kao prilikom parlamentarnih izbora.
U vojvođanskom parlamentu je pak situacija još uvijek neizvjesna. Najviše glasova na proporcionalnoj listi osvojila je SRS – skoro trećinu, zatim DS i SVM. Konačni sastav će se znati za dva tjedna, koja su sada ponovno »sudbonosna« za Vojvodinu, jer je u drugi krug ušlo najviše kandidata radikala s jedne strane i DS-a, i partija s »vojvođanskom orijentacijom« s druge strane.
