Arhiv tekstova
24.09.2004
Bogata povijest profesorske karijere
Profesor Rudolf Kolar rodio se 12. lipnja 1932. godine u Starom Žedniku, odrastavši na salašu svog oca Ivana i matere Kristine. Salaš se nalazio nekoliko kilometara udaljen od samog mjesta, točnije kod »Mukićeve škole«, u kojoj je i završio prva četiri razreda osnovnog školskog obrazovanja, a potom se upisao u subotičku Gimnaziju u kojoj je i maturirao 1951. godine. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja upisuje se na Filozofsko-historijski fakultet u Beogradu na kojemu je 1956. godine diplomirao povijest, francuski i latinski jezik. Odsluživši obvezni vojni rok, sljedeće četiri godine svog života proveo je u Parizu, gdje je radio od 1950. do 1963. godine, kada se za stalno vratio u domovinu. Po povratku je službovao godinu dana u Kruševcu, da bi se poslije toga zaposlio u subotičkoj gimnaziji »Moša Pijade«, te građevinskoj školi u kojoj je i dočekao mirovinu 1. rujna 1999. godine. Danas, iako umirovljenik, još uvijek je aktivan za katedrom subotičkog Paulinuma u kojemu predaje povijest od prvog do četvrtog razreda.
4Vaš životni put budućeg uglednog gimnazijskog profesora započeo je pomalo nesvakidašnje na salašu?
Odrastao sam u čistoj patrijarhalnoj sredini na salašu svog oca Ivana, koji je imanje naslijedio od svoga oca, a mog djeda koji je bio iznimno uspješan i vrijedan domaćin koji je od prvobitna dva lanca zemlje koje je posjedovao, svojoj djeci ostavio čak 110 lanaca. Na neki posve drugačiji način izbora životnog puta, koji me je odveo sa salaša za profesorsku katedru, mogao bih se mjeriti sa svojim djedom, jer sam do nedavno bio jedini akademski obrazovan član cijele naše obitelji, ali prije nekoliko dana pridružio mi se i bratovljev najstariji unuk koji je diplomirao na Pravnom fakultetu u Novom Sadu. Što se tiče samih početka mog obrazovanja moram naglasiti, kako moj otac nikada nije bio protiv mog školovanja, ali me nije niti tjerao. Dapače, uvijek je naglašavao, kako nisam niti prinuđen na tako nešto s obzirom da je na salašu uvijek bilo mogućnosti za egzistenciju. Možda su na neki potajni način i željeli da ne uspijem u školovanju pa da ostanem »na zemlji«, ali ja sam nekako iz inata želio da završim svoje školovanje i ostvarim svoj životni naum. Kada sam došao kod strica u grad, imao sam odlične uvjete za učenje i školovanje, ali sam zato redovito u svim prilikama, pogotovo za vrijeme ljetnih ferija, odlazio doma na salaš i pomagao roditeljima u brojnim domaćinskim radovima.
4Kada ste po prvi put osjetili unutarnji poriv budućeg profesorskog poziva ?
Bilo je to za vrijeme gimnazijskog obrazovanja, zahvaljujući oduševljenju mojim vrsnim profesorima Matijom Sederom, Antom Jakšićem, profesoricom Verom Somborac, koji su me svojim izuzetnim predavanjima i podučavanjima »odlučili« za moj budući životni poziv. No, povijest nije bila moja prva želja, jer sam prvobitno želio studirati kemiju, koja mi je jako dobro išla, pa potom i farmaciju, ali sam se, na koncu premišljanja, u 7. razredu gimnazije definitivno odlučio za budući studije povijesti. Za latinski jezik, koji sam poslije studirao u Beogradu, najzaslužniji su moji profesori Marko Vukov i pogotovo profesor Bartolović koji me je fascinirao svojom erudicijom i poznavanjem brojnih jezika. U tom mladalačkom dobu puno sam vremena provodio uz knjige, čime sam već značajno »odudarao« od svog salašarskog podrijetla, jer smo doma imali samo kalendar od knjiga, a danas u svojoj knjižnici imam blizu tri tisuće knjiga. Zahvaljujući, još od najranijih dana, interesiranju za knjigu uspio sam ostvariti svoju »profesorsku« želju i nakanu da podučavam brojne generacije učenika. Moj odlazak na studije u Beograd, s obzirom da su moje mnogobrojne kolege odlazile u Zagreb, bio je »uvjetovan« očevom odlukom i pitanjem »Što je bliže?«. Uz limitirane očeve uvjete, bez prava na gubljenje godine, uz nezaboravnu baćinu izreku »jedan kruv nećeš dvared isti«, završio sam studij u roku. Iz tog studentskog života i danas, s osmijehom, pamtim kako sam uvijek znao, prije povratka kući, uzajmiti nešto novaca od svoje gazdarice kod koje sam privatno stanovao u Beogradu, da bih pokazao ocu kako nisam potrošio sav novac koji mi je davao. Na studiju su me ponovno fascinirali ugledni profesori, listom francuski đaci koji su me svojom elokvencijom još više učvrstili u želji da i sam postanem profesor.
4Umjesto profesorske katedre, po završetku studija i odslužene vojske, život Vas je odnio u Pariz. Kako je do toga došlo?
Za moj odlazak u Pariz zaslužan je jedan moj kolega s Fakulteta, na čiji sam se poziv zaputio u glavni grad Francuske. Zaposlenje sam našao u Nacionalnoj knjižnici, gdje sam radio na odjelu drevnih francuskih knjiga i latinskih spisa. Iz tog perioda zauvijek će mi ostati u sjećanju bogata kolekcija knjiga (40.000 zapisa i svezaka) koje je glasoviti francuski kardinal Richelleu ostavio u zaviještanje upravo Nacionalnoj knjižnici. Izučavajući ih, fascinirale su me brojne bilješke koje je na njihovim marginama svojeručno zapisivao ovaj velikan francuske, ali i svjetske povijesti. U Parizu sam proveo četiri lijepe godine, živio sam u 10. arondismanu i u trenucima slobodnog vremena obilazio sam brojne kulturne znamenitosti tog predivnog grada, odlazio na predavanja Jean Paula Sartrea, posjećivao staru Operu… Primjera radi bio sam sigurno više od 50 puta u Louvreu, Versaillesu…
4Sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka vratili ste se u domovinu i započeli svoju gimnazijsku profesuru.
Po povratku prvu godinu sam radio u kruševačkoj Gimnaziji, ali sam već sljedeće školske godine dobio stalno zaposlenje u subotičkoj Gimnaziji u kojoj sam započeo s predavanjem povijesti. U tih trideset i više godina aktivnog profesorskog staža proživio sam najljepše trenutke moje profesije, podučavajući brojne generacije gimnazijalaca. S ponosom mogu istaknuti generaciju koja se upisala 1969. godine, a maturirala 1973. godine, koja je brojala 5 razreda na srpsko-hrvatskom jeziku i iz koje je preko 60 posto učenika poslije stiglo do fakultetske diplome. Uz kontinuirani angažman redovitih satova iz nastavnog programa pokrenuo sam i tzv. »besjedničku tribinu«, na kojoj su se svakog ponedjeljka učenici oprobavali u govorničkoj vještini na slobodnu temu. Tribine su godinama bile izuzetno posjećene, na njih su dolazili i đaci iz drugih gradskih škola, na što sam osobito ponosan. Uz to, brojne slobodne subote smo odlazili na jednodnevne ekskurzije u Beograd. One su se bazirale na trodijelnom programu. Prijepodne je bilo rezervirano za razgledanje znamenitosti glavnog grada, popodne bi se redovito išlo na neku nogometnu utakmicu, a večer je bila rezervirana za odlazak u Operu. Za naš 100. odlazak, u periodu od 1972. do 1986. godine, Gimnazija je dobila specijalnu zlatnu plaketu zahvalnosti od Beogradskog narodnog kazališta. Pri kraju školske godine vodio sam velike višednevne đačke ekskurzije prilikom kojih su obilaženi gotovo svi znamenitiji krajevi nekadašnje zajedničke države, ali smo znali ići i u brojne europske metropole poput Beča, Praga, Istanbula. Od domaćih destinacija izdvojio bih 16 odlazaka u Dubrovnik, kombiniranih s proputovanjem kroz Sarajevo, Mostar, dok bi se na povratku obilazilo Cetinje. Istakao bih maksimalnu disciplinu svojih učenika na svim ovim putovanjima i ozbiljnost koja je dolikovala gimnazijalcima, ali i okolnost da su na ta putovanja odlazili svi učenici, neovisno o materijalnom stanju roditelja ili građanskom porijeklu. Za one koji nisu mogli platiti puni iznos pronalazili smo sponzore, ali su, na koncu, svi išli. Kada je Gimnazija odseljena iz svoje matične zgrade, u kojoj se danas ponovno nalazi, ja sam ostao vjeran, na neki čudan način, zgradi u kojoj sam i sam maturirao, te sam nastavio predavati tadašnjim reformiranim devetim i desetim razredima zajedničke srednje škole. U tim okolnostima predavao sam predmet marksizam, koji su u to vrijeme mogli predavati samo profesori povijesti i sociologije. No, mislim da nikad nisam toliko kruto predavao tu doktrinu, nastojeći da razvijam filantropsku pozadinu tog tada popularnog političko-znanstvenog usmjerenja. Konačno, niti djeca tog školskog uzrasta nisu bila u mogućnosti shvatiti dublje cijelu materiju.
4Odlaskom u mirovinu, profesuru nastavljate u subotičkom Paulinumu, predavajući ponovno Vaš matični predmet, povijest.
Predavajući povijest u Paulinumu mogu kazati kako mi je prije svega mnogo lakše raditi s obzirom na manji broj učenika u razredu, te na mnogo veći nivo zainteresiranosti za znanstvenu građu koja se obrađuje. Predavajući povijest radim ono što najviše volim…
