Arhiv tekstova
24.09.2004
Moć riječi »da« mijenja svijet
Papa svake godine obavlja duhovne vježbe sa svojim suradnicima. Prošle godine je te duhovne vježbe vodio mons. Angelo Comastri. Ne mogu a ne podijeliti s vama jedno razmišljanje koje me se silno dojmilo a koje odgovara sadašnjem našem osobnom i društvenom stanju. Papi je bila poruka pa neka bude i nama: »U Bogu ne postoji druga moć izvan moći ljubavi. I Isus nam veli (On, koji nam objavljuje tko je Bog): ‘Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje’. On nam objavljuje svemogućnost ljubavi, prihvaćajući da umre za nas. Kad su Ga vojnici uhvatili i zavezali u Getsemanskom vrtu, Isus nam sam veli da je mogao u pomoć pozvati legije anđela koje bi ga izbavile iz ruku vojnika. No On je pomno pazio da to ne učini jer bi nam na taj način objavio lažnog boga, objavio bi nam svemogućega umjesto da nam objavi pravoga Boga, Onoga koji ide tako daleko da polaže život za svoje prijatelje. Kristova nam smrt objavljuje kakvoću Božje svemogućnosti; nije to svemogućnost vladanja nad nekim, nametanje, nije to svojevoljna svemogućnost zbog koje bismo morali reći: Što spletkari tamo gore, u svojoj vječnosti? Ne, On nije drugo nego Ljubav, a ta Ljubav je svemoguća«.
PITANJE O SMISLU ŽIVOTA: Moramo poticati na suradnju a ne plašiti se nje; moramo odgajati za odgovornost; moramo se radovati kad vidimo da odgovornost raste; ne moramo zauzeti sve prostore; moramo učiti od Boga, koji je obzirni odgojitelj svojega naroda i brižni poticatelj na odgovornost.
Točno odgojno usmjerenje po primjeru Božjeg načina. Moramo, dakle, odgajati mlade (i odrasle) da žive slobodu kao mogućnost reći »da« Bogu posredstvom sebedarja, jer se upravo u daru samih sebe dolazi do ostvarenja života. Danas, međutim, kultura uživanja (hedonizam) ide u smjeru suprotnom Evanđelju. Njemački je časopis Der Spiegel prije nekoliko godina objavio na naslovnici sliku mladića koji u ogledalu ljubi samoga sebe sa sljedećim komentarom ispod slike: »Društvo moga ja!« Ali društvo moga ja, budimo jasni, u konačnici nas čini čudovišnim egoistima i nesretnicima. Nažalost, to je zrak koji udišu mladi. Međutim, u mladima postoji jedna želja, jedno novo pitanje o smislu života. Na jednoj stanici podzemne željeznice u Milanu 1968. godine pojavio se ovaj natpis: »Bog je odgovor!« Nakon nekoliko dana druga je ruka ispod dopisala: »A koje je pitanje?« Mnogi ga mladi više ne poznaju, jer više ne znaju da je smisao života sebedarje posredstvom slobodnog »da«, koje sam Bog iščekuje da ga ispuni srećom. Moramo pokrenuti novu odgojnu strast koja bi novim naraštajima vratila okus toga »da« posredstvom dara sebe samih.
PRIČA O BOLESNICI: U tu svrhu želim vam ispripovjediti jednu vrlo poučnu priču. U lipnju 2001. godine imao sam jedan nezaboravan susret. Bilo je deset sati navečer. Baš smo završili večernju molitvu i Trg loretskog svetišta odjekivao je glasovima, pozdravima, smijehom i željama za laku noć. Približih se jednim dječjim kolicima, ali ne vidjeh djeteta, već odraslu ženu, vrlo niska rasta (58 cm!), lica ozarena osmijehom. Pružam ruku da je pozdravim, no bolesnica mi ljubazno odgovara: »Oče, ne mogu vam pružiti ruku jer biste mi mogli slomiti prste: patim od nepotpune osteogeneze (riječ je o bolesti nepotpunog okoštavanja) i kosti su mi vrlo krhke. Oprostite.« Nije bilo ničega što je trebalo oprostiti. Ostao sam zadivljen vedrinom i ljupkošću bolesnice te sam želio saznati nešto više o njezinu životu. Ona me preduhitri i reče: »Oče, pod jastukom mojih kolica je mali dnevnik. To je moja priča! Ako imate vremena, možete je pročitati.« Uzeh listove i pročitah naslov: Sretna što živim! Ponovno sam svratio pogled na ono otajstvo raspete radosti i upitao: »Zašto si sretna što živiš? Možeš li mi već sada reći nešto od onoga što si zapisala?« Evo odgovora koji izručujem svim odgojiteljima i svima onima koji istinski ljube mlade: »Oče, vi vidite u kakvom sam stanju… Ali najžalosnija je moja priča! Mogla bih je ovako nasloviti: Napuštenost! Pa ipak sam sretna, jer sam shvatila što je moje zvanje.
Po planu Gospodinove ljubavi ja postojim da zdravima vičem: Nemate pravo zdravlje zadržati za sebe, morate ga darovati onome tko ga nema, inače će se ono izroditi u egoizam i neće vas usrećiti.
Postojim da onima koji se dosađuju vičem: Sati u kojima se vi dosađujete nedostaju nekome kome treba ljubavi, njege, pozornosti, druženja; ne budete li darovali te sate, oni će se izroditi i neće vas usrećiti.
Postojim da onima koji žive noću i trče iz jedne diskoteke u drugu vičem: Te noći, znajte, nedostaju, dramatično nedostaju tolikim bolesnicima, tolikim starcima, tolikim osamljenim osobama koje čekaju neku ruku da im osuši suzu. Te suze nedostaju i vama, jer su one sjeme prave radosti! Darujte noći koje sada beskorisno tratite, inače će one postati grob vaše sreće«.
Gledao sam bolesnicu koja je autoritativno govorila sa svoje govornice, govornice boli! Nisam se usudio komentirati, jer je sve bilo čudesno i dramatično istinito. Bolesnica nadoda: »Oče, zar nije lijepo moje zvanje?« Odgovorih spuštajući glavu, bijah suglasan s njom!
Jesu li vrata moga »da« potpuno otvorena Bogu? I nije dovoljno nekakvo »da«; postoji temeljno »da« iz kojega moraju izniknuti tolika druga »da«. Doista, ako to prvo »da« trajno i radosno ne urodi drugim »da«, to onda znači da u sebi ima tolika sjenovita područja koja donose stalne nedosljednosti. Zapitajmo se o kakvoći i čvrstoći našega »da« Gospodinu. Ostanimo dugo u tišini i učinimo da izroni istina iz naših sjenovitih područja kako bi ih ozdravila voda kajanja.
