Od­škri­nu­ta vra­ta pred­sjed­ni­ka vla­de

25.04.2003

Odškrinuta vrata predsjednika vlade

Dugo očekivani i još duže najavljivani Zakon o informiranju usvojila je Republička skupština prošlog tjedna, i on bi trebao unijeti više reda i odgovornosti u ovu oblast, ali i omogućiti profesionalniji rad novinara. Od njegove dosljedne primjene ovisiti će, dakako, i njegova efikasnost, ali je činjenica, da je i prije nego što je oživio, dospio pod udar kritika mnogih uglednih novinarskih imena, medija i asocijacija.

»Vlada se u biti opredijelila za neki treći prijedlog, u odnosu na dvije verzije koje je ponudila radna grupa, sastavljena od novinara i pravnika, kaže za »Hrvatsku riječ« novinar Gordana Suša, jedan od sudionika u kreiranju zakona. Moja prva primjedba se odnosi na vrijeme usvajanja zakona. Nije u redu što se on donosi dok traje izvanredno stanje, iako je riječ o jednom izuzetno značajnom zakonu. Mi, dakle, donosimo zakon o javnom informiranju u vrijeme kada nema ni javnog prijenosa iz skupštine. Drugo, u tzv. vladinom prijedlogu čak se 30 odredbi odnosi na prava i zaštitu drugih lica, a samo jedna na zaštitu novinara, i to vrlo uopćeno.«

PRENORMIRANOST ZAKONA: Vladin prijedlog također karakterizira i prenormiranost, te veliki dio zakona u biti predstavlja uputstvo za rad sudova u oblasti informiranja. Time su zaštićena prava građana i državnih predstavnika, dok je zaštiti i pravima novinara posvećen samo jedan amandman.

»Tom prenormiranošću vlada se u stvari vratila na prastari prijedlog koji je sačinio Centar za ljudska prava, a iz kojeg je Vojislav Šešelj u onom inkvizicijskom zakonu uzeo dobar dio odredbi i primjenjivao ih. Sve je, eto, stvar primjene, i to je najveći problem«, kaže Suša. »Prema tome, mi smo sada upućeni na sudove, što mislim da je u normalnoj državi u kojoj su sudovi neovisni doista u redu. Ali, svi znamo da smo daleko od te ideje… Kada se općenito pogleda, u ovom tranzicijskom periodu najgore je u stvari prošla ekipa iz medija. Mi smo htjeli da zakon bude jednostavniji, da bude obvezujući i za vlast i za novinare, ali to definitivno nije tako ispalo.«

Ona, ipak, napominje da je svakako bolje imati bilo kakav zakon o medijima nego nikakav, i da je u tom smislu njegovo usvajanje značajan momenat. Pozitivan pomak u tome predstavlja i novina da novinari više ne moraju odavati svoj izvor informacija.

Dopredsjednik Republičke vlade zadužen za medije Žarko Korać u povodu komentara na zakonski prijedlog kaže da se vlada svojim pristupom opredijelila za zaštitu slobode informiranja, ali da se vodilo računa i o zaštiti građana, njihovog ugleda i javnog lika. »Mene osobno iznenađuje da ima ljudi koji žele ovu vrstu neodgovornosti – da se čovjek može blatiti ne sa stanovišta procjena, nego netočnih činjenica«, rekao je on nakon rasprave u parlamentu.

OSLOBODITI PRISTUP INFORMACIJAMA: Mnogi medijski poslenici, međutim, smatraju da je ključni dio reforme medijske sfere i njene stvarne demokratizacije, osiguravanje slobodnog pristupa informacijama, što bi trebao biti poseban medijski zakon. Međutim, kada će on biti usvojen za sada nitko ne zna, mada ga nadležni odavno najavljuju.

»Taj zakon je pripremljen, ali imajući iskustvo s usvajanjem drugih medijskih zakona, mi smo unaprijed u Zakon o informiranju ugradili pet-šest odredaba kako bismo se osigurali i obavezali izvore informacija, s tim da se te odredbe izbace kada Zakon bude usvojen. Međutim, vlada je već sada izbacila te naše prijedloge, a ostala je samo odredba koja kaže da su državne institucije dužne svim medijima omogućiti pristup, ali se uz nju ne podrazumijevaju nikakve kaznene odredbe ukoliko se informacija uskrati«, kaže o tom problemu Gordana Suša.

Donošenje zakona o slobodnom pristupu informacijama biti će još jedno u nizu usklađivanja domaće legislative sa europskom, ali vjerojatno jedno od najznačajnijih. Taj put su već prošle pojedine države bivše Jugoslavije, a među prvima Bosna i Hercegovina. Usvajanje toga zakona u bosanskim je medijima propraćeno najavom, da će od sada svaki građanin, bio novinar ili ne, moći zakucati na vrata premijera i pitati ga koliko je platio američke advokate da negiraju optužbe za korupciju vodećih funkcionera. Našim će novinarima, a građanima pogotovo, eto, ta vrata i dalje biti zatvorena, ne zna se koliko dugo. Doduše, Zakon o informiranju trebao bi i sam proširiti prostor slobode i neovisnosti novinarstva, pa je moguće konstatirati da su premijerova vrata ipak malo odškrinuta.

Zakon o slobodnom pristupu informacijama do sada nije postojao u našem pravnom sistemu, ali nije ga bilo ni u drugim zemljama sve do šezdesetih godina XX. vijeka. Njegovu suštinu čini nastojanje da se pred javnost iznese sve ono što predstavlja posao države, odnosno vlasti, čime se proširuje sloboda informiranja i omogućava da građani dođu do bitnih informacija od kojih ovisi njihova ocjena o radu vlasti, što konačno daje mogućnost stvarne kontrole te vlasti i državne uprave. Time se u stvari osigurava »vlast koja radi javno«, koja je vidljiva, a jedino je ona vlast o čijem se radu dovoljno zna prinuđena biti i odgovorna.

VLAST I GLJIVE: Svaka vlast je u biti poput gljive – najbolje se osjeća u mraku, i stoga nastoji sve odluke donositi tajno, daleko od očiju javnosti, ocjenjuje dr. Miroljub Radojković, profesor žurnalistike na Beogradskoim sveučilištu. Medijima i javnosti se, dakako, servira samo ono što se želi, a što pomaže stvaranju dobrog imidža, pri čemu same medije vlast nastoji pretvoriti u vlastiti propagandni aparat. Državni su službenici u tom konspirativnom ponašanju prema građanima posebno ekstremni – davanje najobičnijih, šalterskih informacija »na žličicu«, po volji i raspoloženju dežurnog birokrate postala je gotovo oficijelna stvar (uz podrazumijevajuću zahvalnost u vidu viskija ili kave za datu uslugu) . Nasuprot tome, država je davala sebi slobodu ulaženja u najintimniju sferu života svojih podanika, o čemu rječito svjedoče brojni dosijei u MUP-u, djelo agilnih »DB umjetnika«.

Zakon o dostupnosti informacija trebao bi sve to izmijeniti. Na svaki podnijeti zahtjev za informacijom novinara ili običnog građanina, a koja se tiče pitanja državnih poslova, nadležni organ ili pojedinac biti će obavezni da odgovore, ili pak upute na instancu koja informaciju posjeduje. Postavljanjem ovakvog zakonskog okvira mediji bi u pravom smislu dobili prostor da u ime javnosti budno motre na sve što vlast čini, ili ne čini, doprinoseći realizaciji suštinske demokratizacije države, u kojoj građani kontroliraju i propituju vlast, a ne obrnuto.