Arhiv tekstova
25.04.2003
O Matošu – bez Matoša
U punoj dvorani subotičke Gradske knjižnice održano je 13. travnja predavanje o Antunu Gustavu Matošu. Uvaženi predavač bio je umirovljeni profesor stilistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu profesor dr. Krunoslav Pranjić. Zadovoljstvo da u našem gradu slušamo o Matošu, omogućio nam je organizator predavanja Hrvatska čitaonica i Bunjevačko-šokačka knjižnica »Ivan Kujundžić«. U svojem izlaganju profesor Pranjić proveo nas je kroz Matošev život od rodnog Tovarnika u Srijemu (1873.) do Zagreba, kobne za europske narode 1914. godine, a za poeziju doba cvata hrvatske moderne. Zanimljivim, elokventnim izlaganjem plijenio je pažnju, oživljavao prošlost, kronološkim redom slijedio je Matošev životni put – porodičnu atmosferu, Zagreb, te »stranstvovanja«. Buntovnu, nemirnu, ponekad nedosljednu, ali i sa čvrsto izgrađenim principima, ličnost autora, stavljao je u kontekst sa sredinom, a rezultat je uvijek bio – sukob. Te sukobe i umjetnikove životne i stvaralačke principe objašnjavao je profesor Pranjić. Slobodna, lirska, senzibilna individua, koja težnju za sveopćom harmonijom i pojedinačnim skladom nosi u sebi – mora doći u sukob s okolinom. Zamislite odličnog muzičara, majstora na čelu, kako čisti štale i timari konje.
U ličnosti A. G. Matoša sadržane su mnoge protivurječnosti. Dok su drugi umjetnici najčešće njegovali stih na početku svog književnog rada, a u zenitu stvaranja prelazili na prozu, Matoš je u domenu stiha ušao kao potpuno zreo umjetnik u poslednjem periodu svog stvaralaštva i stvorio obrazac za poeziju, i suvereno zavladao njome. Deklarirao se kao kozmopolit, Europejac, ali u biti je i veliki tradicionalist i zaljubljenik u domovinu. U Parizu se našao u centru moderne. Uticaj parnasovaca i simbolista bio je neminovan. L’ art pour l’ art (lar pur lar) , prihvatio je kao umjetnički kredo. O njemu je ovako govorio: »Umjetnik mora služiti umjetnosti zbog umjetnosti, a ne zbog koristi i inih inferiornih obzira, da traži ljepotu zbog ljepote, kao učenjak istinu zbog istine i kao pravednik što čini dobro zbog dobra«.
Bio je sluga ljepote i istine. Digao ih je na piedestal. Braneći ih, sukobljavao se s najbližima. Zbog književne kritike napisane povodom romana Janka Veselinovića, odjednom su se za njega sva vrata u Beogradu zatvorila, u Beogradu kojeg je, inače, nazivao svojom drugom otadžbinom. Ovaj sukob bio je uzrokom Matoševog odlaska, ali nova sredina Pariz, tadašnji kulturni centar Europe, za njega znači veliko obogaćivanje. Proširenih horizonata, kao izgrađena umjetnička ličnost, gonjen nostalgijom, vraća se u domovinu, svoj Zagreb.
Tema predavanja profesora dr. Krunoslava Pranjića bila je »Globalno i regionalno u djelu A. G. Matoša«. O tome predavač je nadahnuto govorio, ali jedna komponenta je izostala. Mislim da su pažljivi slušatelji u nečemu ostali prikraćeni. Čarobno sugestivnu Matoševu riječ nismo čuli – ni jedan stih, ni jedan pejzaž, ni jedan dijalog, ni jedan ogled. A mnogi su došli da bi čuli i ponovno uživali u čarobnom tkivu njegove poezije.
Cijenjenim čitateljima »Hrvatske riječi« povodom 130. obljetnice rođenja A. G. Matoša, poklanjamo pjesmu:
Notturno
Mlačna noć, u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća – miris jak i strasan
Slavi tajni pir.
Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.
S morskog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;
Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk;
Željeznicu guta već daljina.
Ljubitelji poezije osjetiti će pjesnikovu riječ – muziku noći, mir, ali prividan, osjetit će riječi i osjećaje spojene u savršenu formu. U Matoševom sonetu stih je lapidaran, zgusnut, muzikalan (čemu doprinose brojne asonance, aliteracije, ritam, rima). Pišući stihove, on je zadovoljavao svoje muzičke potrebe (zbog grča desne ruke nije bio više u mogućnosti da svira).
Kao svaka snažna i individualna umjetnička ličnost, iza sebe je ostavio mnogo sljedbenika, tako da s pravom možemo govoriti o Matoševoj školi u hrvatskoj književnosti.
Katarina Vasiljčuk
