Arhiv tekstova
02.05.2003
Između realnosti i utopije
»Čovjek je životinja koja gradi gradove«, tvrdi Oswald Spengler i nadalje kaže: povijest svijeta je povijest gradskih ljudi«. Sa ovim Spenglerovim stavom nemam namjeru polemizirati, prihvatam ga kao polaznu točku.
Ali, grad ne čine samo građevine, grad čine i njegovi stanovnici s raznolikim pojedinačnim i grupnim interesima. Ne postoji univerzalni čovjek, za koga ćemo planirati univerzalni (idealni) grad, pa ipak često mi, arhitekti-urbanisti, planiramo grad za takvog čovjeka, gledajući iz visine kao Bogovi, komponiramo razmještaj stambenih zgrada, namjenu površina, saobraćajnice i tako, pomoću lenjira (elektronskog miša) planiramo čitave gradove. Ipak, postoje i neki opći interesi, u interesu svakog stanovnika grada.
ZAPADNI POGLEDI: Kad se radi o tim općim interesima, prilikom svakog planiranja treba imati u vidu očuvanje čovjekove sredine, popravku devastiranih područja i unapređenje kvalitete životnog okoliša. Ukratko rečeno, da umjesto dosad proklamiranog stalnog rasta proizvodnje, čovjek sam sebe treba ograničavati, ponašati se racionalno, jer smo naš planet samo pozajmili od naših unuka. Tako je i s građenom okolicom, s gradovima, i tu sebe trebamo ograničiti, jer stalni rast teritorije gradova na uštrb oranica, vinograda, pašnjaka, uz stagniranje ili opadanje broja stanovnika, uopće nije opravdan. Ovo su, veoma ukratko, suvremeni (zapadni) pogledi na planiranje gradova i prostora, regiona. Da bismo ovo postigli, da prije svega opći interesi budu zadovoljeni, treba imati jasnu viziju što želimo uraditi.
Krajem travnja, poslije osamnaest mjeseci rasprave na raznim razinama, republički parlament je usvojio novi Zakon o planiranju i izgradnji. Jedna od odredbi ovog zakona nalaže svim općinama da, u roku od 18 mjeseci od dana stupanja na snagu, »donesu urbanistički plan«. Znači nemamo baš mnogo vremena za razmišljanje. Što je osnovni cilj ovog Zakona? Nedavno je objavljen intervju s ministrom za urbanizam i građevinarstvo u listu Danas (22. travnja 2003) pod za mene čudnim naslovom »Svi objekti se mogu potencijalno legalizirati«. Nijedna riječ o unapređenju životnog okoliša. Blago rečeno, ministar nam nudi jednu utopiju, koja nam zvuči primamljivo u vremenu kada smo u dubokoj nemaštini, kada vapimo za novim gospodarstvenim ciklusima koji će nam donijeti novac, bolji život, ljepše kuće, uređenije gradove.
Ovakvim javno iznešenim stavovima on dokazuje da trenutne probleme naših gradova i njihovog prirodnog okoliša vrlo uopćeno poznaje, i misli da će novousvojeni Zakon o planiranju kao čarobni štapić rješiti sve, desetljećima nagomilavane, probleme u gradogradnji. To je prva zabluda, jer su i dosada postojali planovi izrađeni od strane »stručnjaka«, prodiskutirani i prihvaćeni od strane predstavnika »širokih masa radnih ljudi«. Zgrade koje su, blagorečeno, nezgrapno utisnule pečat svog socijalističkog vremena u postojeća gradska tkiva vojvođanskih gradova, izgrađene su s dozvolom uz blagoslov ili na inzistiranje tada jedine, vladajuće, partije.
Vidio sam »ugledni generalni plan« Srijemske Mitrovice izrađen po intencijama novog Zakona, a u Subotici je u tijeku prezentacija generalnog plana. Gledajući ove planove i poznavajući prilike, bojim se da ćemo pasti na drugu stranu konja, zarad novca koji nam je prijeko potreban. Brzopleto, jer na to nas tjera zakon, donijeti ćemo nove (stare) planove. U »socijalističko doba« imali smo za cilj otkloniti skoro sve tragove prošlosti i u tom cilju uništene su i urbane matrice cijelih gradova (Novi Sad npr.). Sada nam je cilj izgradnja, po svaku cijenu? Ne treba zaboraviti da planove crtaju stručnjaci, ali ih usvajaju predstavnici građana u pojedinim skupštinama općina. Na ovoj točki se vraćamo zapravo na početak – je li grad čini samo splet građevina, ili i ljudi koji grade gradove i odlučuju o planovima.
OPĆI INTERES: Tvrdim da je dosadašnji način planiranja gradova anakron, davno prevaziđen, i planovi koji treba da se izrađuju po novom Zakonu, ako budu rađeni u ovom duhu, u uskom krugu »priznatih« starih stručnjaka i lokalnih političara, u startu su osuđeni na neuspjeh. Planirati grad budućnosti vrlo je složen i odgovoran posao. Iz ovoga proizlazi zahtjev za najveću moguću javnost planiranih poteza, uključivanje širokog sloja stručnjaka raznih profila i naravno na kraju uključivanje najširih slojeva stanovnika. Grad je mjesto života i smrti svih nas, njegovih stanovnika. Svaki građanin ima pravo, na primjer, na brz i efikasan gradski saobraćaj, na zdrav životni okoliš, na efikasnu gradsku vladu itd., da ne nabrajam. Pitanje je kako doći do toga?
Naravno, planom, jer i u kapitalističkoj Europskoj uniji itekako planiraju. Bez obzira koliko je dosadašnja praksa pokazala neefikasnost planiranja, planirati se mora, polazeći od općih ciljeva krećući se prema grupnim ciljevima, završavajući s individualnim željama. Suvremeni plan mora da sadrži upravo ove elemente. Primjera radi, ako napravimo kartu kvalitete životnog okoliša u pojedinim kvartovima jednog grada, jedan od planskih ciljeva može biti da svaka gradska četvrt ima istu kvalitetu životnog okoliša (voda, zrak, buka, zemljište) , znači to nam je planski cilj, a elementi plana su – kako to dostići, koje zajedničke resurse i investicije usmjeriti u tom pravcu.
Da li urbanistički planovi treba da budu karte koje su jako lijepe »gledane iz zrakoplova«, ili treba da imaju i humanu, ljudsku dimenziju? To je upravo razlika između suvremenog planiranja gradova u odnosu na »socrealističko planiranje«, jer ne može se planirati bez uključivanja najšire stručne javnosti i stanovnika grada. To je naš imperativ, koji nije nimalo lako ostvariti, ali ako ovo ne uradimo onda je na nama ogromna odgovornost, što ćemo ostaviti našoj djeci. Bez istinskog demokratskog planiranja, naši gradovi nemaju nikakvu budućnost. Umjesto reda imati ćemo kaos, svakidašnje sukobe i život u sredini koja nije primjerena čovjeku. g
Autor je magistar tehničkih
znanosti iz oblasti povijesti i
teorije arhitekture i urbanizma, predsjednik Društva arhitekata Subotica
