Arhiv tekstova
02.05.2003
Na prosjačkom štapu
U vrijeme masovnih donacija našoj zemlji, koje su bile koliko uvjetovane tragičnom socijalnom situacijom, toliko i dokaz podrške svijeta za »hrabri 5. listopad«, u subotičko je uredništvo »Magyar Szóa« pristiglo nekoliko zemljoradnika s pitanjem – zbog čega i do njih ne stiže ta toliko spominjana pomoć bogatoga svijeta, jer i među njima ima i siromašnih i umirovljenika. Tijekom kasnijeg boravka pomoćnice ministra poljoprivrede u Subotici, kada su novinari prenijeli njihovo pitanje, rečeno im je da je donator, švicarska humanitarna organizacija, izričito zahtijevao da se pomoć ne daje umirovljenim zemljoradnicima, jer oni imaju od čega živjeti. (!)
Peti listopad je tako, kako je ovaj primjer vrlo slikovito pokazao, nastavio tradiciju države koja svoje seosko stanovništvo drži na margini svih zbivanja, iako ono čini više od polovice ukupne populacije. A ne samo da više od polovice stanovnika ove zemlje živi na selu, i od sela, već je i dobar dio ostalih građana preživio sankcije, višegodišnju krizu i nevjerojatnu inflaciju upravo zahvaljujući svojim vezama sa selom. Seljaci su tijekom Miloševićeve vladavine, mada ne svojom voljom, bili čuvari socijalnog mira, te je nauštrb njihove jeftine pšenice bivši nam vladar osiguravao dovoljno kruha za pučanstvo (za igre se, inače, osobno pobrinuo). Zahvaljujući takvoj politici, selo je polako i sigurno siromašilo, i istodobno starjelo, budući da su mladi pokušavali izbjeći sudbinu svojih roditelja i odlazili u gradove. Obećanja nekadašnje opozicije, a sadašnje vlasti da će ova zemlja ponajprije poticati svoje prirodne resurse, u što spada i agrar, daleko su od ostvarenja.
SIROMAŠNI I OSTARJELI: Mirko Ostrogonac, potpredsjednik Izvršnog odbora SO Subotica zadužen za agrar i privredu, kaže da ne postoji jasan uvid u to koliko je dio seoskog stanovništva osiromašio. »Pojedini od njih bukvalno žive u kućama koje se ruše, a stupanj njihovog siromaštva je gotovo nezamisliv. Za neke od njih predstavlja problem sahraniti umrle. U takvim ekstremnim situacijama seljak je doista prepušten sam sebi. Posebno je strašno što je riječ uglavnom o starima, koji već ne mogu ništa učiniti kako bi osobno, radom i zalaganjem, popravili svoj položaj. Taj postotak ekstremno siromašnih nije tako veliki, možda ih je oko pet posto, ali je njihovo stanje vrlo loše.«
Broj staračkih domaćinstava u Vojvodini je, međutim, iznimno visok, a svi su oni svoj radni elan uglavnom istrošili, i stoga nije realno očekivati da se mogu angažirati na daljem podizanju razine poljoprivredne proizvodnje. Ali priroda posla, kao i priroda ovoga sustava, primoravaju ih da i oni, poput svojih očeva i djedova, zaborave na ono što se zove mirovina, i nastave obrađivati svoje njive do sudnjega dana.
NA NEUMOLJIVOM TRŽIŠTU: Istodobno, prestrukturiranje privrede, u što spada i uvođenje tržišta kao vrhovnog suca u ekonomskoj utakmici, stvara novi ambijent kojem se, već je izvjesno, neće moći prilagoditi stari i oni koji su pri kraju radnog vijeka. Neizvjesnost u tom pogledu stoji i pred malim posjednicima, jer je već neko vrijeme na djelu ono što se u ekonomskoj literaturi naziva »okrupnjavanje posjeda« i »akumulacija kapitala«. Onima koji su već postali posjednici stotina hektara zemljišta tržište može biti šansa, ali takvih je jedva petina među zemljoradnicima.
»Mislim da nije u redu da se osiromašena i iscrpljena poljoprivreda izloži jednoj surovoj tržišnoj konkurenciji koju može podnijeti vrlo mali broj zemljoradnika« ocjenjuje Ostrogonac. »Očigledno je da se neka preraspodjela kapitala odvija, i da dio zemljoposjednika postaje bogat i moćan. Nju diktira bankarski sustav, banke uvjetuje država, a državu MMF, i to je jedan zatvoreni ciklus.«
Izlaz iz ove situacije mogla bi biti proizvodnja koja je tržišno interesantna, a to znači promjenu proizvodne strukture, okretanje drugim kulturama i napuštanje tradicionalnog uzgoja pšenice. Mnogi su spremni za to, ali im je i u tome potrebna pomoć države – najprije oko organiziranja procesa proizvodnje i plasmana, ali i u vidu financijske potpore za novi početak. U svakom slučaju, promjena proizvodne strukture neće ići ni brzo ni lako.
Država doduše osigurava izvjesne poticaje u vidu premija – za mlijeko, ali i soju, uljanu repicu, suncokret, šećernu repu – a pojavili su se i krediti namijenjeni agraru. No, to je ili premalo, ili nedovoljno organizirano, te je pitanje koliko poljoprivrednika uopće zna za uvjete dolaženja do takvih pogodnosti. Na drugoj strani, uvoz mlijeka i još nekih poljoprivrednih proizvoda je bez ikakve kontrole, što predstavlja ozbiljnu konkurenciju domaćim proizvođačima. Ta otvorenost za svjetsku ponudu je nedvojbeno ono što nas čeka u budućnosti, ali naša je poljoprivreda suviše slaba da bi se odmah suočila sa ozbiljnom svjetskom konkurencijom.
Na putu k modernijoj i profitabilnijoj poljoprivredi nastradat će oni nesposobni da se prilagode, što će se uostalom desiti i u drugim segmentima društva. Kako je (naše) selo u prosjeku tradicionalnije i konzervativnije, može se očekivati da će i danak modernizaciji biti veći. Ali, dok ne dođemo do farmera poput onih u Americi i Europi, koji svoju mrkvu u znak nezadovoljstva cijenom i premijama istovaruju pod prozorima Bijele kuće, ili pred Jelisejskom palačom, proteći će mnogo vode, i završiti mnoge nesretne seljačke sudbine, koje je takvima često obilježio upravo težak život u zemlji gdje se proizvođači kruha drže na vrijednosnim i svim drugim marginama. O tome slikovito svjedoči anketa sprovedena među mladima. Na pitanje što bi voljeli biti kad odrastu, oni su uglavnom odgovarali maneken, estradna zvijezda, ili TV voditelj. Zanimanje »zemljoradnik« našlo se na pretposljednjem mjestu. Iza njega je bio samo »čistač ulica«.
