Arhiv tekstova
02.05.2003
Vojvodina autonomna i neotuđiva
Ako se prisjetimo postoktobarskih početaka rada vojvođanske Skupštine i konstituiranja Izvršnog vijeća Autonomne Pokrajine Vojvodine, sjetićemo se i ne malog broja kritika na sastav vojvođanske Vlade pa i na izbor njenog prvog čovjeka. Ove kritike time su bile jače motivirane što vojvođanska institucija dugo nije imala pravu izvršnu funkciju. Gospodin Đorđe Đukić, međutim, svojim radom je pokazao da je političko iskustvo i profesionalna odgovornost ozbiljan kapital u obavljanju ovakve funkcije i danas poslije dvije i pol godine rada, poslije Omnibus zakona i revidiranog Zakona o privatizaciji, možemo reći da Izvršno vijeće Vojvodine pod njegovim vođstvom zadobija sve ozbiljniji autoritet među građanima Vojvodine.
HR: Stječe se dojam da ste se i osobno dosta angažirali oko projekta Fonda za razvoj AP Vojvodine. Kako ste zadovoljni rezultatima?
Pa to je normalno, na kraju to mi je i posao. Jer, u Upravnom odboru Fonda je predsjednik Izvršnog vijeća, sekretar Izvršnog vijeća i svi potpredsjednici Izvršnog vijeća s izuzetkom Aleksandra Kravića jer ga je LSV zamijenila Emilom Fejzulahijem, sekretarom za lokalnu samoupravu. Taj potez ima opravdanje jer je dobar dio sredstava iz Fonda za razvoj namijenjen upravo lokalnoj samoupravi, odnosno, popravci infrastrukture, a to razumije se ide ili na javna poduzeća ili na Skupštine općina tako da je logičan potez što je Aleksandra Kravića zamijenio njegov stranački kolega Fejzulahi.
Osobno sam uvjeren da Fond za razvoj dobro radi. A Skupština Vojvodine o tome je mogla dati, i dala je, mišljenje na posljednjem zasjedanju kad je podnijeto izvješće o radu Fonda. Obaveza Fonda je bila da Izvršnom vijeću podnosi izvješća svaka tri mjeseca i ta izvješća su uvijek dobro ocjenjivana. Možemo reći da je najbolja ocjena uspješnosti rada Fonda za razvoj to što nema novaca na njegovom računu, što znači da je sav novac efikasno plasiran prema zahtjevima potencijalnih korisnika.
Novac se plasira u oživljavanje poljoprivrede i privrede, u razvoj malih i srednjih poduzeća i u infrastrukturne projekte. Do prije nekih dvadesetak dana bilo je plasirano 95,8% od ukupno odobrenih sredstava. Ovih 4,2% su odobreni ali nisu plasirani jer oni koji su ih dobili nisu dostavili kompletnu dokumentaciju. Ali mislim da je do danas i to riješeno tako da se može reći da su sredstva plasirana 100%.
HR: Poslije susreta dvije Vlade i razgovora s premijerom Živkovićem date su veoma usklađene izjave s obje strane. Kakvi su odnosi dviju Vlada, kako surađujete i na kojim principima očekujete da će se razvijati suradnja u budućnosti, i koji su konkretni rezultati te suradnje?
Odnosi dvije Vlade jednako su dobri sada kao što su bili i ranije. Možda se stječe dojam zbog posjete premijera Živkovića da je to danas nešto drugačije ali jednako je kao i dok je na čelu Vlade bio pokojni premijer Đinđić. Nikada u komunikaciji dvije Vlade nije bilo problema, ne može se reći da o svim pitanjima mislimo isto, ali to se ne može tumačiti kao da imamo zategnute odnose. Na kraju krajeva ni mi u Izvršnom vijeću o svim pitanjima ne mislimo isto. Pa ni u Skupštini Vojvodine, u kojoj od 120 poslanika DOS ima 118, ne misle svi isto i ne reagiraju na isti način. Bilo je oprečnih razmišljanja i oprečnih stavova između dviju Vlada pogotovo u pripremi i izradi Omnibus zakona. I tada je, ako se sjećate, formirana ona osmočlana komisija (četiri člana iz Izvršnog vijeća Vojvodine a četiri iz Republičke vlade) koja je imala zadatak naći neku sredinu i ponuditi obostrano prihvatljiva rješenja. Znači ne treba izvlačiti zaključak da ako ima oprečnih stavova automatski odnosi nisu dobri. Važno je da postoji odlična suradnja i dijalog o svim važnim pitanjima.
HR: Sada se radi po resorima i sekretarsko-ministarskim grupama?
Pa to je još ranije dogovoreno i, evo, sprovodi se u praksi. Da bi se izbjegli amandmani na zakone koje Republička vlada predlaže Skupštini, dogovoreno je da pokrajinski sekretari sudjeluju u radu kolegijuma republičkih ministarstava, da bi sudjelovali u procesu nastajanja zakonskih prijedloga i da bi mogli odmah dati sugestije i prijedloge. Sa zadovoljstvom mogu reći da to uspješno funkcionira u većini ministarstava. Neka ministarstva čak imaju praksu da barem jednom mjesečno svoje kolegije održavaju ovdje u Novom Sadu. To svakako doprinosi da se smanjuju razlike u mišljenjima.
HR: Vojvođanska privreda i privatizacija. Prodaje li netko vojvođansku imovinu bez Vojvođana? Je li privatizacija suviše centralizirana?
U principu u svim zemljama u svijetu privatizacija se sprovodi iz jednog centra. Ne vidim kao bi drugačije moglo biti, i kako bi bilo moguće privatizaciju sprovoditi s dva ili više mjesta, a da ne dođe do drastičnih razlika unutar jednog istog tržišta. Bilo bi nedopustivo da se poduzeća u Nišu prodaju po različitim uvjetima nego poduzeća u Subotici. Po mom mišljenju mnogo je važnije pitanje kako će se novac dobijen od privatizacije trošiti i kuda će se on usmjeravati. Po prvobitnoj verziji zakona 5% je odlazilo za lokalnu samoupravu, a 5% za Autonomnu pokrajinu Vojvodinu. Mi smo tada smatrali da je to malo i prošlog ljeta je došlo do političkog sporazuma da se to poveća na 50%. Na žalost Skupština Srbije je imala usporeniji ritam rada tako da je tek nedavno taj zakon usvojen u Skupštini. To je značajan pomak i ozbiljnija suma novca s kojom možemo mnogo više uraditi. S druge strane o svim poduzećima koja se privatiziraju donosi se odluka na Izvršnom vijeću Vojvodine. Postoje tri moguća pokretača inicijativa za privatizaciju. Ona može biti pokrenuta: od Republičke vlade, od organa upravljanja u poduzeću ili od zainteresiranog kupca. Kada se pokrene inicijativa mišljenje mora dati lokalna samuprava, ali mišljenje mora dati i Izvršno vijeće Vojvodine ako je poduzeće s teritorije Vojvodine. Tako da na neki način imate dvostruku kontrolu preko lokalne samouprave i preko Izvršnog vijeća.
Mi na Izvršnom vijeću smo do sada uvijek odobravali inicijative za privatizaciju jer smatramo da je privatizacija jedini način da se privreda unaprijedi. Jedan jedini slučaj kada nismo odobrili privatizaciju je Enološka stanica iz Vršca, jer smo smatrali da kontrola kvalitete vina mora ostati pod okriljem i kontrolom države.
Po zakonu o privatizaciji u tenderskoj komisiji ili u komisiji koja priprema aukciju od pet ljudi troje mora biti iz Vojvodine. I to na sljedeći način: jedan član komisije je iz poduzeća koje se privatizira, drugi je iz lokalne samouprave, a treći iz Izvršnog vijeća Vojvodine. Tako da praktično ljudi iz Vojvodine donose odluku o privatizaciji. Tu nema bojazni da netko prodaje vojvođansku imovinu bez suglasnosti Vojvođana. Do sada problema i sukoba nije bilo. Naravno ja ne mogu znati svaki tender ili aukciju, ali da je bilo nekog problema to bih sigurno znao.
HR: Stanje u vojvođanskoj privredi, neki tvrde da značajan broj poduzeća mora pod stečaj. Karakterističan je Srijem (»Agroruma«, »Srem Šid«, »Matroz«).
Generalno gledano vojvođanska privreda stoji bolje nego privreda Srbije. To se na kraju krajeva može vidjeti i po prosjeku osobnih dohodaka koji je u Vojvodini veći nego u ostalom dijelu Srbije za nekih pedesetak eura. Vojvodina ima sreću da nema velike firme gubitaše poput »Sartrida« ili »Crvene zastave«, jer tu je državi zaista teško intervenirati. Mi na sreću nemamo takve firme, najizraženiji i najveći problem je »Sever« iz Subotice gdje je zaposleno negdje oko tri tisuće ljudi. Naravno, i to sa stanovišta svakog pojedinačno zaposlenog predstavlja problem, ali generalno gledano lakše nam je naći rješenje za tri tisuće ljudi nego za trideset tisuća. U Vojvodini imamo recimo problem u Srijemskoj Mitrovici, tu su problematični mitrovačka šećerana i »Matroz«. Čini mi se da Mitrovica od svih općina ima najveće probleme jer joj dva glavna nosioca privrednog života ne rade. Ali ovakva privredna situacija i nelikvidnost je ono što smo mi naslijedili, to naravno nije nikakav alibi jer mi smo znali što nas čeka u toj oblasti kad smo preuzimali vlast. Ali ipak treba imati razumijevanja i znati da sve ono što je negativno učinjeno za posljednjih desetak godina ne može se za dvije i pol godine ispraviti.
HR: Kako ocjenjujete rad na Osnovnom zakonu Vojvodine i gdje vidite Vojvodinu u budućem Ustavu Srbije?
Osnovni zakon je dokument koji se još uvijek radi i piše i na kojem je rad privremeno bio prekinut zbog tragične smrti premijera Đinđića. Ova sjednica Skupštine Vojvodine, čije je zasjedanje još u tijeku, ne bavi se pitanjima Osnovnog zakona, ali sljedeća sjednica u svibnju sigurno će na dnevnom redu imati i usvajanje nacrta Osnovnog zakona Vojvodine. Mislim da je tu manje više postignut konsenzus oko devedeset posto nacrta Osnovnog zakona. Dakle, vodeće stranke u parlamentu, tu mislim na DS, LSV i SVM, složile su se oko važnih pitanja nacrta. Kroz Osnovni zakon Vojvodina treba kazati kako sebe vidi u budućem ustavnom ustrojstvu Srbije. Ali po meni je još važnije da se predstavnici Vojvodine uključe u pisanje Ustava Srbije, jer mi smo u Vojvodini neotuđivi dio Srbije i moramo biti zainteresirani kako će izgledati ustav Srbije. Mislim da je i tu postignut dobar dogovor jer predstavnici vojvođanske skupštine sudjeluju u pripremi novog ustava Srbije. Tek kad budemo imali i Osnovni zakon Vojvodine, moći ćemo naći pravu mjeru i u pisanju Ustava Srbije i u definiranju ustavnog položaja Vojvodine u njemu.
