Arhiv tekstova
02.05.2003
Tavankute, moje selo malo
Tavankut, veliko sjeverno-bačko selo, nalazi se 17 km jugozapadno od Subotice, s preko 5000 žitelja. Sam naziv sela je nepoznatog podrijetla. O tome postoji nekoliko tumačenja, (mađarskog podrijetla tavon kut – na jezeru bunar, slavenskog podrijetla tavan kut – mračan kut) ali budući da niti jedno nije potvrđeno u povijesnim dokumentima, moraju se uzeti kao proizvoljna. Međutim, kao i selo, njegov naziv datira iz najstarijih vremena i kasnije nikada nije mijenjan.
U povijesnim dokumentima Tavankut se prvi puta spominje u založnici mađarskog kralja Alberta 1439. godine, (naziva se »castrum« – utvrđenje, a ne »opidum« što znači naselje) kojom se ovaj posjed kralja daje u zalog Janošu Hunjadiju. Tavankut je u to vrijeme imao isti status kao i Subotica. Vjerojatno je bio nastanjen od najstarijih vremena, jer prilikom iskopavanja, koja su 1953. godine vršena na mjestu gdje se nekada nalazio centar Tavankuta, odnosno utvrđenje, pronađeni su avarski grobovi. A postojanje Avara u Panonskoj nizini spominju i rimski pisci iz 586. godine. Masovnije naseljavanje Tavankuta slavenskim, odnosno hrvatskim življem datira iz 1687. godine i od tog vremena u Tavankutu nije izvršena skoro nikakva promjena u nacionalnom sastavu življa pa je tako ostalo i do današnjih dana.
ULOGA CRKVE: U južnom dijelu sela na plodnoj crnici živjeli su bogatiji posjednici u jakim obiteljskim zadrugama, čijom diobom su kasnije nastali najstariji zaselci, tzv. »krajevi«: Skenderov kraj, Crnkov kraj, Vuković kraj, Marinkić kraj, Mamužić kraj, i drugi. Siromašnim seljacima preostalo je da nastave tradiciju još iz doba Turaka tj. da se bave stočarstvom i da se naseljavaju na ivicama pašnjaka. Nekadašnji centar Tavankuta nalazio se na desnoj obali Krivaje, između Kapele sv. Ane i današnjeg centra naselja, i bio je okružen močvarama ovog potoka što je tada imalo i strategijski značaj jer su močvare štitile mjesto od neprijatelja. Danas još samo jedan drveni križ označava mjesto gdje se nekada nalazila crkva. Tavankut je između ostalog karakteriziralo i razasutost kuća-salaša po cijeloj njegovoj površini, objedinjavajući tri naselja, Donji Tavankut, Gornji Tavankut i Ljutovo, s tri željezničke postaje.
Crkva u Donjem Tavankutu je podignuta 1908. godine u neoromaničkom stilu i spada među najljepše seoske sakralne objekte u cijeloj subotičkoj biskupiji, s prekrasno oslikanim interijerom. U Gornjem Tavankutu postoji kapelica posvećena u čast sv. Ane. Podigla ju je obitelj Mate Vukovića 1924. godine, a župna zajednica u Ljutovu posvećena je »Uzvišenju Sv. Križa«. U proteklom razdoblju crkva u Tavankutu je odigrala veliku ulogu i dala značajan doprinos očuvanju cjelokupnog identiteta izraženog kroz jezik, kulturu i običaje. U njenom okrilju je i u najgorim godinama političkih previranja obilježenih nacionalnim sukobima, Božja riječ tumačena narodnim, hrvatskim jezikom i svi običaji su u izvornom obliku sačuvani do današnjih dana. Pastoralni rad urodio je plodom i uskom povezanošću sa kulturnim životom, te je na taj način u Tavankutu objedinjen i u međusobnoj komplementarnosti ostvaren suživot i prožimanje vjere i kulture, temeljnih postulata žitelja ovog sela.
JEDINSTVENE SLAMARKE: Stožer kulture, tradicije i identiteta Tavankuta i njegove okolice je nadaleko poznato Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo »Matija Gubec«, osnovano na inicijativu Ivana Prćića–Gospodara i Većeslava Omahena 1946. godine na temeljima Dramskog odjela koji je u to vrijeme bio najaktivniji.
Danas je folklorni odjel najzapaženiji i najaktivniji, njegov rad protkan je mnogim priznanjima i nagradama, a u brojnom opusu gostovanja je i sudjelovanje na Prvoj Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 1966. godine.
Bogatstvo kulture žitelja ovoga sela potvrđuju i njegovanje slamarske umjetnosti, jedinstvene u svijetu po svom izražajnom elementu. Sredinom 1961. godine u Tavankutu se osniva Likovna kolonija, okup-ljajući mnoge znamenite umjetnike toga doba i ne samo njih nego i druge ljubitelje likovne umjetnosti i naivce. Članovi ovog odjela inicirali su kasnije i uključivanje pletilja kruna i ornamenata od slame u ovaj odjel, što će kasnije rezultirati razvojem umjetnosti u tehnici slame. U okrilju slamarskog odjela izrasta tradicionalna »Kolonija I. saziva naive u tehnici slame«, koja svake godine okuplja mnoge umjetnike i vrsne slamarke.
Osim navedenih, u Društvu djeluju još četiri odjela: literarni, novinarski, tamburaški, te informatički, svaki u svom segmentu nastojeći educirati, informirati i očuvati baštinu hrvatskog življa sukladno novim trendovima i razvitku.
U Tavankutu 1928. godine započinje prva javna proslava Dužijance, svetkovine koja se s malim prekidom i sa sve obimnijim programom proslavlja do danas.
NEUSPJEŠNA ASIMILACIJA: Godine 1956. Društvu je oduzet pridjev »hrvatsko« čiju su sudbinu dijelila mnoga druga društva i institucije s ovim predznakom u Jugoslaviji. No, cjelokupna politika asimilacije i protjerivanja nije uspjela iskorijeniti vjekovnu tradiciju uvriježenu u srcima ljudi. Iako nije bilo, niti se moglo vidjeti ili naslutiti, Društvo je nastavilo njegovati hrvatsku kulturu pod okrnjenim nazivom, bez isticanja nacionalnog predznaka, ostvarujući svoj prvotni cilj. Ova dugogodišnja borba za opstojnost i nastupajuće godine nacionalnih sukoba rezultirala je ponovnim rađanjem ideje o povratku prvobitnog naziva Društva (koje je u Jugoslaviji to učinilo prvo) 1991. godine.
U Donjem Tavankutu postoji Osnovna škola »Matija Gubec«, koju danas pohađa 400 đaka i ima odjeljenje na hrvatskom jeziku, a također i u okviru vrtića (ogranak »Naše radosti«) u Tavankutu postoji odjeljenje na hrvatskom jeziku.
O gospodarskoj razvijenosti sela svjedoče dvije tvornice za preradu voća i povrća – »YUCOM« i »Medoprodukt«, među najvećim proizvođačima konzerviranog i smrznutog voća i povrća u državi. Tavankut se s pravom može nazvati pravom »oazom« voćarstva.
Djeluje i Dobrovoljno vatrogasno društvo s dugogodišnjom tradicijom, Nogometni klub OFK »Tavankut« osnovan 1949. godine, trenutačno se nalazi u Prvoj srpskoj ligi, M. O. »Udruženje penzionera«, »Aktiv žena«, Bunjevački kulturni centar, te ogranak Gradske knjižnice, koja je izrasla iz Čitaonice HKPD-a »Matija Gubec« osnovane 15. kolovoza 1952. godine, kada je Društvo dobilo na korištenje dvije prostorije u Zadružnom domu.
Da je Tavankut tijekom svoje povijesti bio i ostao poseban, govore nam i zapisi u »Subotičkoj Danici«, objavljeni u prigodi posvete Hrvatskog seljačkog prosvitnog doma 1936. godine i upriličenog posjeta izaslanika dr. Vlatka Mačeka, kada je bilo prisutno 10.000 Bunjevaca i Šokaca. Tom prigodom je između ostalog zapisano i sljedeće »A Tavankut ko Tavankut, i ovoga puta je pokazao, da je kula Hrvatstva, i da u nacionalnoj stvari uvijek prednjači, te se i ovoga puta naša jedinstvenost pokazala kao toliko puta prije«.
