Taj ču­de­sni pre­fe­rans

02.05.2003

Taj čudesni preferans

Zagriženi kartaši uvijek vole naglasiti kako postoje dvije vrste igara s kartama, preferans i sve ostale.

Zašto je igra s 32 karte, koja se može igrati mađarskim ili francuskim kartama, ali s uvijek jednakim pravilima (za razliku od mnogih varijacija bridge-remya naprimjer) , koju su navodno (nema pouzdanih izvora) izmislili robijaši kako bi prekratili vrijeme služenja višegodišnjih kazni, toliko popularna diljem svijeta koji svoje slobodno vrijeme voli »protratiti« (najobičnija partija mora trajati barem 3-4 sata) ratujući adutima, licitima ili kontrama, zaboravljajući pritom na vrijeme i sve oko sebe.

Osnovna pravila: U preferansu obično igraju tri (može i četiri, ali onda jedan pauzira svako dijeljenje) igrača koji međusobno podijele 10 karata (5+5) dok dvije karte ostaju na talonu dok se ne izlicitiraju.

Licitirati se može (na osnovu podijeljenih karata u rukama), ali i ne mora (ukoliko su one loše). Mogu se licitirati: pik (zelena), herc (crvena), karo (bundeva), tref (žir), betl (bez štiha) i sans (bez aduta), te vrlo rijetko preferans (gdje igrač mora uzeti baš sve štihove). Licitiranje se mora započeti od najniže ponude (2), pa sve do konačnih (7), ukoliko vam udijeljene karte nisu za licit, kažete jednostavno »dobar« i prepustite borbu ostaloj dvojici suparnika.

»Igra«, najčudesnija riječ ove igre. Izgovaraju je igrači koji smatraju da svojim kartama mogu ostvariti pobjedu nad ostalim partnerima.

Nakon ponude igre, može se prihvatiti ponuda (»idem«) ili ne prihvatiti (izraz »ne idem«, uz odbacivanje karata). Igrači koji su se odlučili pratiti (oni koji »idu«) moraju uhvatiti barem dva štiha da bi prošli ovu igru, ukoliko ne uspiju – padaju (upisuju im se negativni poeni). Kod betla postoji izuzetak, ovdje samo onaj koji je zvao prolazi ili pada.

Kontre: 1. Kontra, 2. Rekontra (kontra na kontru), 3. Supkontra (kontra na rekontru), 4. Mort-kontra (kontra na supkontru). Osnovni smisao kontriranja (u bilo kojoj varijanti) je da isterate svoju zamisao, ali što je jača kontra nosi više poena koji mogu biti fatalni za vaše stanje.

Refe – vrsta situacije u kojoj svi igrači imaju loše karte u dijeljenju i odustaju, ali se zato u sljedećoj podjeli karata sve množi sa dva.

Strategija - za pravilnu licitaciju potrebno vam je barem pet štihova u ruci, šesti može biti u talonu. S tri ili četiri štiha samo reskirate. Ako imate šest štihova, odmah viknite: »Igra«. Za betl su vam potrebne slabe karte, u pravilu sedmice. Kad pratite, morate imate dva štiha da bi prošli. Kontru možete dati ako imate pet štihova ili tri sigurna uz uvjet da su preostala dva kod igrača protiv kojeg ne igrate kontru. Da bi igrali sans, morate biti jaki u sve četiri boje, jer ne znate s kojom će se igra otvoriti. Za igrača pratnje i njegova protivnika, kada se igra u određenoj boji, najbolje je igrati od najjače karte prema najslabijim, nikako obratno!

Igrač ne smije igrati protiv svog partnera, ako ga je ovaj pozvao u pratnju (ili dao kontru)

Na koncu, da vidimo šta kažu dva lokalna »meštra« najpopularnije srednjoeuropske igre:

Željko Popov, privatni poduzetnik

Logička slagalica

Ma koliko kartaški sujetan, moram priznati kako ovu igru smatram jednostavnijom nego što bi to kazala većina igrača. Uspjeh u velikoj mjeri ovisi o slučajnom rasporedu podijeljenih karata, što daje mogućnost pobjede »slabijim« igračima, ali hazard i kombinatorika su osnovni preduvjeti za dobar ishod. Broj mogućih kombinacija je najveći u startu igre, koja podrazumijeva i licitiranje prije samog bacanja karata. S obzirom da su u igri 32 karte, taj broj nikada nije preveliki i mogući raspored nije potpuno nepredvidiv. Ovo čini preferans neusporedivo jednostavnijom igrom od bridgea (bridž) ili šaha, zbog čega nije dostigao svjetsku popularnost poput navedenih umnijih igara. U Subotici, a posebno u Apatinu, Bečeju i Beogradu ima izvrsnih znalaca ove igre s kojima sam imao prilike igrati. Na koncu, za mene kao dugogodišnjeg igrača ova igra je laka i prijatna zabava, svojevrsna logička slagalica koju uvijek rado zaigram.

Klement Horvacki, dipl. pravnik

Najljepša igra na svijetu

Preferans volim zbog toga što se uvijek igra »jedan protiv dvojice«, a uloge se u tom kartaškom kazalištu neprekidno zamjenjuju svakim novim dijeljenjem 32 karte. Igrajući, po mnogima najljepšu igru na svijetu, uvijek se podsjetim genijalnog Orwela i njegovog romana »1984« u kojem se vodi neprekidni rat koji se zove »mir« u neprestanoj izmjeni savezništva između Euroazije, Istazije i Oceanije, koje su uvijek »dvije protiv jedne«. Kao izrazitom individualcu i solistu, preferans mi odgovara upravo po mogućnosti da često budem sam protiv svih! Iako se radi o pretežito racionalnoj igri, u njoj uvijek postoji element hazarda, pa se može »blefirati« (varati protivnika lošim kartama) kao u pokeru. Zbog te njegove osobine, najviše volim odigrati najskuplju igru preferansa »sanadu« (fr. sans adout – bez aduta) , u kojoj je najveća mogućnost blefa. Draž ove igre skriva se u činjenici najvećeg rizika, ali i najvećeg dobitka.

U »sansu« vijek prvu riječ ima onaj koji je ispred igrača koji se usudi igrati ovu igru, premda je mogućno da uopće nema jednu boju ili je u dvije vrlo slab, ali je u preostale dvije »gromoglasan«, pa sve ovisi o »prvom udarcu« njegova protivnika.

Nakon četrdesetpet godina neprekidnog druženja s preferansom mogu samo kazati kako je »on« teška »droga« s koje je vrlo teško ili gotovo nemoguće »sići«, što također znaju svi moji prijatelji i protivnici!