Arhiv tekstova
Nismo doživjeli katarzu
Točno četiri godine poslije odlaska s vlasti Slobodana Miloševića i njegova anakronog režima u Srbiji je sve učestalije pitanje – što smo tada željeli, a što smo dobili. Jedan od najaktivnijih sudionika iz vremena uoči prevrata otporaš i čovjek kojega je policija 11 puta uhitila zbog drugačijeg mišljenja Robertino Knjur, smatra da se nije puno postiglo, da se moralo i moglo puno više, i da unutarnja katarza u ovoj zemlji još nije doživljena.
HR: Prošle su četiri godine od povijesnoga petog listopada. Kako s ove vremenske distance gledate na zbivanja koja su tada dovela do pada režima Slobodana Miloševića?
To je definitivno jedan od najvažnijih datuma za ovu zemlju u prošlome stoljeću. Da bi se došlo do toga 5. listopada, trebalo je prethodno puno toga uraditi. Bilo je to godinu i pol dana ozbiljnoga posla, prikupljanja ljudi, i to u vremenu koje je bilo jako opasno, kada su ljudi zbog svog angažmana ostajali bez posla, kada ih je policija zatvarala. Tim 5. listopadom povučena je granica između nesmjenljive i smjenljive vlasti. Poslije toga dana svaka je vlast smjenljiva i to je velika posljedica 5. listopada. Međutim, neke druge stvari se nisu ostvarile, i tranzicija ne ide onako kako smo očekivali. Naravno da nismo očekivali kako će se poslije 5. listopada doći na vlast političari koji su Bogom dani, ali smo očekivali da će promjene ići mnogo brže. Građani su osjećali potrebu da se naše društvo očisti od ratnih profitera i kriminalaca, koji, međutim, i dandanas postoje u ovom društvu.
HR: Koliko je Otpor, u čijem vodstvu ste bili u Subotici, a bili ste dobro povezani i s ostalim otporašima u cijeloj zemlji, bio autohtoni pokret mladih?
Otpor je nastao krajem 1998. godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Zapravo, sve je krenulo još 1996. godine sa studentskim prosvjedima zbog izborne krađe. Ja sam bio jedan od onih koji su taj studentski prosvjed pokrenuli u Subotici. To je tada bila poluorganizirana skupina studenata, koji su bili nezadovoljni tadašnjim ozračjem i uopće stanjem u društvu i uvjetima u kojima žive. Imali smo tri cilja: smjena aktualni vlasti, odgovornost za desetogodišnju politiku i apsolutna promjena sustava.
HR: Jeste li bili povezani s nekim tadašnjim oporbenim političarima?
Trudili smo se da ne budemo povezani s tadašnjim oporbenim političarima. Htjeli smo biti samostalni, ali to ne znači da na naše prosvjede nisu dolazili političari, umjetnici, profesori. Htjeli smo se distancirati od političara, jer nismo znali kakve oni imaju dilove s režimom. U promjene smo išli čistim srcem. Miloševićev režim se mogao skinuti još 1997. godine, ali se to nije dogodilo jer su pojedini oporbeni političari to spriječili. Pošto, dakle, nismo bili zadovoljni djelovanjem oporbenih političara, u Beogradu je osnovan studentski pokret Otpor.
HR: Otpor i cijela njegova mreža funkcioniranja bili su u to vrijeme mistificirani. S jedne strane govorilo se kako su otporaši strani plaćenici, s druge se išlo na razne seminare u inozemstvo, a s treće se govorilo kako iza otporaša stoje neki jaki ljudi iz oporbe. Kako je zapravo funkcionirao Otpor?
Sredina je obično negdje između. Mi nis-mo nikli kao gljive niotkuda, imali smo već razrađenu strukturu, poznanstva, kontakte, još iz vremena studentskog prosvjeda. Čim se Otpor osnovao u Beogradu, ideja se brzo proširila na sve ostale gradove. Subotica je u svemu tome bila specifična, zbog svoje etničke izmiješanosti. Tu se obično stvari stavljaju u druge kontekste. Osnivali smo se po gradovima polutajno, jer su sve institucije sustava bile u rukama Miloševića – policija, državna sigurnost, sudstvo. Nismo se niti pokušali registrirati, jer smo znali da ćemo biti odbijeni.
HR: Kako se postajalo članom Otpora?
Imali smo regrutne liste koje su se popunjavale, i oni koji su dolazili na akcije smatrali su se aktivnim otporašima, a oni koji su to bili samo na papiru, bili su pasivni otporaši.
HR: Kakve su to bile akcije?
Bile su to prije svega satirične akcije obilježavanja nečega i skretanje pažnje na ono što se dešava u društvu. Imali smo, recimo, performans na trgu o raspadu bivše SFRJ. Također smo imali akciju u kojoj su građani ispisivali poruke Miri Marković i Slobodanu Miloševiću, a mi smo te poruke golubovima simbolički slali onima kojima su namijenjene.
HR: Tko je osmišljavao te akcije?
Kada imate na okupu puno mladih i kreativnih ljudi, onda se brzo dolazi do ideja. Okupljali smo se u početku u zgradi Nove općine u Subotici, u prostorijama koje nam je ustupio koordinator UGS »Nezavis-nost« Ljubo Zajović. Broj aktivista se nev-jerojatno brzo širio.
HR: Ima li podataka o tome koliko je otporaša ukupno bilo?
U Subotici je aktivnih bilo oko 150, u regiji oko 400, a u cijeloj zemlji oko 20 tisuća ljudi. Bilo je među njima ljudi različitih životnih doba, ali je najviše bilo učenika i studenata.
HR: Ima li istine u priči o financiranju Otpora iz inozemstva?
Mi jesmo bili financirani iz inozemstva i tu nema nikakve tajne. Financirani smo prije svega od nevladinih organizacija iz SAD-a, i to 90 posto, i 10 posto od europskih organizacija.
HR: Kako je stizao taj novac? Preko nekih računa, ili u kuvertama, vrećicama?
Ja to tada nisam htio znati, jer nisam htio znati odgovoriti na to pitanje u policiji onda kada sam bivao uhićen. No, sada mogu reći da je taj novac stizao na mnoge načine. U ovoj zemlji je bilo ljudi koji su bili u kontaktima sa State Departmentom i uz njihovu se pomoć, a preko Republike Srpske, radilo za Otpor. Nije tu u pitanju bio samo novac, nego i promidžbeni materijal, letci, naljepnice i drugo. Novac se koristio za plaćanje prostorija i režijskih troškova, kao i za akcije. Kompletna ideja i kreativnost nisu potekli sa strane, nego od studenata koji su bili okupljeni oko promjena, i ta priča da su to nama sve osmislili Amerikanci, jednostavno nije istina. Ali, kad su Amerikanci vidjeli da ovo što mi radimo vrijedi, i da ima šanse dovesti do rušenja Miloševića, onda su dali potporu tome. To, međutim, nije bilo ni približno toliko novca koliko je, recimo, dobio DOS, ili neke druge nevladine udruge i sindikati. Čak su mi rekli, prilikom mog boravka u Washingtonu, da je Otpor bio najjeftinija revolucija u svijetu.
HR: Jesu li zbog toga neki od aktivista Otpora kasnije išli u druge države obučavati tamošnje studente za rušenje diktatorskih režima?
Tako je, išlo se u Gruziju i Bjelorusiju, imali smo i poziv da idemo u Aziju, gdje su na obuku iz nenasilnog otpora, trebali doći studenti iz Burme, koji su bili protivnici tamošnjeg režima. To je i potvrda da je Otpor bio naš autentičan pokret, da je bio originalan i da je bio uspješan, iako je svaka zemlja specifična i zahtijeva poseban pristup. Jednostavno, ne mogu se sve stvari samo preslikati na druga područja. Neke se ideje mogu iscrpsti, ali se moraju i prilagoditi određenoj regiji i uvjetima u kojima se tamo djeluje.
HR: Što je razlika između tadašnjeg djelovanja političkih stranaka i pokreta Otpor?
Političke stranke su, recimo, 80 posto svog rada koristile na sastancima, dogovorima i pregovorima, a 20 na mitinzima, a Otpor je 80 posto vremena koristio na terenu, na ulici. To je ono što je nedostajalo političkim partijama. U tome je bila poanta. Kako ćeš pokrenuti ljude? Tako što ćeš izaći na ulicu, lijepiti plakate, dijeliti letke, razgovarati s ljudima, organizirati razne performanse i akcije kojima ćeš skrenuti pozornost na sebe. Naravno, tu nam je trebala pomoć medija.
HR: Upravo je takav pristup i nosio rizik. Vi i jeste privođeni s ulica, a ne sa sastanaka. Je li policija shvatila da joj s te strane prijeti opasnost?
Ne, policija to nije shvatila, jer da je shvatila, ne bi nas uhićivala i ne bi od nas pravila narodne heroje. Vremenom su te akcije postale brend Otpora širom Srbije i na kraju smo se natjecali koji će grad imati više akcija i performansa, čije će akcije biti duhovitije i tko će biti više zatvaran.
HR: Koliko ste puta Vi osobno bili uhićeni?
Ja sam uhićen 11 puta, od toga 10 puta u Subotici i jedanput u Inđiji. U Subotici je 39 ljudi uhićeno ukupno 142 puta. U cijeloj zemlji bilo je oko dvije tisuće privođenja za godinu i pol dana.
HR: Kako su izgledala ta privođenja?
Ta lišavanja slobode trajala su od 5-6 sati, do 28-30 sati. Najgore je bilo kad su nas privodili »gluhonijemi«, to su pripadnici tadašnje Državne sigurnosti. To je bilo najteže, jer oni su imali razne metode zastrašivanja, prijetnji. Recimo, drže čovjeka 10 sati samog u sobi, onda uđe dobar policajac, pa uđe loš, i tako dalje. Bilo je različitih prijetnji. Meni su, recimo, savjetovali da se ne petljam u »ovo«, da to nije moja priča nego srpska priča, da se sklonim iz svega ovoga, da je to njihova bitka a ne moja, studentima su prijetili da neće položiti ispite, itd. Bilo je i toga da su iznosili podatke o roditeljima, gdje rade, što rade. Htjeli su, dakle, pokazati kako raspolažu informacijama i kako postoje šanse da roditelji ostanu bez posla i egzistencije, itd.
HR: Je li bilo i fizičkog maltretiranja?
Jest, bilo je i fizičkog maltretiranja. Ja sam osobno u policiji bio u dva navrata fizički maltretiran, udaran i bacan na ormare i stolove. Poznat je i slučaj Marinka Varnjaša, koji je priveden od strane DB-a, a koji je poslije udaranja dobio astmatični napad pa je odnesen u bolnicu. On je i tužio policajca koji ga je tukao, ali je sud tužbu odbio.
HR: Vaše uhićenje ujutro 5. lis-topada 2000. godine bilo je signal za masovno okupljanje naroda u Subotici. Kako je to izgledalo?
Tada je bila nakana da se ide u Beograd, jer će se tamo riješiti stvar, tamo će se srušiti Milošević. Međutim, mi iz Otpora smo odlučili da ipak ne idemo u Beograd. Bili smo za to da političari i građani koji to žele idu u Beograd, ali da mi ostanemo u Subotici, da budemo tu ukoliko bi se nešto dogodilo. Planirali smo ispred Ekonomskog fakulteta organizirati performans, jer je u to vrijeme nekoliko profesora s tog fakulteta bilo u vrhu Miloševićeva režima. Bio je tu orkestar Lajka Feliksa, pozvali smo i građane i planirali napraviti čitav jedan festival ispred Ekonomskog fakulteta, koji je inače bio rasadnik kadrova za Miloševićev režim. E, sad, kada sam krenuo ujutro u pola 9 od kuće, pripadnici policije su me bukvalno kidnapirali, uhvatili su me, ubacili u auto i mene i bicikl. Nije bilo nikakvog naloga za privođenje. Izgledali su baš onako kako izgledaju takvi policajci u filmovima, u crnim kožnim jaknama. Pitao sam ih u čemu je problem, iako sam znao točno o čemu se radi, jer je to bilo moje jedanaesto uhićenje. U SUP-u je bilo i normalnih ljudi, koji su javili jednom mom prijatelju, on mojoj majci, a ona Otporu, tako da se informacija o mom uhićenju jako brzo proširila. Iz zgrade SUP-a su me, pošto se narod tu okupio i blokirao put, odveli u zgradu Nove općine kod suca za prekršaje, gdje sam saznao da sam optužen zbog nekakvog skakanja po nečijem automobilu, što uopće nije bilo točno. Odbio sam to priznati, sutkinja je saslušanje odložila za sljedeći dan, a onda su policajci ušli u sudnicu i jednostavno me odveli u zatvor. Sutkinja se tome protivila, ali to nije ništa vrijedilo. Tako sam bez tužbe i osude dospio u zatvor, u samicu.
HR: Kada su Vas pustili?
Pustili su me u 19,15 istoga dana. Nisu mi ništa rekli ni kad su me vodili u zatvor, niti kad su me puštali. O onome što se toga dana događalo u Beogradu i u Subotici, ja nisam znao ništa, a da je Milošević pao, saznao sam tek kada sam toga 5. listopada izašao iz zatvora i stigao na središnji gradski trg.
HR: Kakvo je Vaše mišljenje o uspješnosti rušenja Miloševićeva režima? Koliko ste Vi osobno zadovoljni s ove četiri godine koliko je od tada prošlo?
Prije svega, rekao bih nešto što je jako žalosno, a to je, da su učenici i studenti morali podmetnuti leđa da bi se srušio diktatorski režim, a da to nisu uradili stariji, političari koji su bili u oporbenim političkim strankama. Ako djeca trebaju uraditi ono što je ipak posao za odrasle ljude, onda je to već samo po sebi tragična činjenica. Ono što se nakon promjena događalo, možemo podijeliti na pozitivno i negativno. Pozitivno je to što je vlast postala smjenljiva. Znači, nema više te svijesti da ne vrijedi ići na izbore, jer se vlast ne može promijeniti. Sada se vlasti lako mijenjaju. Bitno je da postoji institucija smjenljivosti vlasti. Bitno je, također, da smo ušli u neke međunarodne institucije, što je bila nagrada za urađeno. Međutim, naše društvo još uvijek ne funkcionira niti približno onome kako bi trebalo. Problem je u tome što ljudi koji su podupirali vlast Slobodana Miloševića sada peru ruke od svega toga i podupiru novu vlast, a još je gore to što se ponegdje i otvoreno vraćaju na vlast. Pog-ledajte samo u koliko su općina u Vojvodini srpski radikali i socijalisti dobili vlast. Osim toga, republička vlast funkcionira uz potporu socijalista, što je zastrašujuća činjenica. Četiri godine smo u Republici imali demokratsku vlast, koja je bila puna afera i korupcionaških primjera, bilo dokazanih, bilo nedokazanih. Ove četiri godine nisu iskorištene da se pročiste strukture vlasti, da se počnu izgrađivati demokratske institucije kao što su pravosuđe, tužiteljstvo, policija, sveučilište. Mnogi suštinski zakoni nisu promijenjeni, ljudi koji su iz sjene vladali za vrijeme Miloševića i sada vladaju iz sjene. Ti su ratni profiteri stekli novac na razne načine, oni i dalje vladaju. Neki su čak osnovali i političke stranke i javno su u političkom životu. Treba li podsjetiti da je tadašnji načelnik subotičke policije, koji je rekorder po broju uhićenih otporaša, poslije 5. listopada unaprijeđen? Sve ovo što nam se sada dešava rezultat je loše vlasti za ove četiri godine. Mogu shvatiti da su oni naslijedili jako puno loših stvari iz prethodnog režima i da se to nije moglo preko noći promijeniti, ali su se mnoge stvari upravo mogle preko noći promijeniti. I dalje su u pravosuđu i u policiji ljudi koji su i ranije tamo bili, osobni dosjei nisu otvoreni, nema lustracije, naplata ekstra profita ide selektivno, itd. I dalje imamo situaciju kojom su ljudi jako nezadovoljni i rezultat svega toga je da se stara klapa vraća na vlast.
