Arhiv tekstova
Predugo čekamo bolje dane
Od kada zna za sebe Ante Iličić se bavio poljodjelstvom. U rodnom malom bosanskom selu Sasina kod Sanskog Mosta živio je u bijedi i sirotinji u obitelji s puno djece. Zemlja je tamo škrta i nepogodna za obradu, a o školovanju se moglo samo sanjati.
Budući da je imao tetku u Vajskoj, kao mladić se uputio k njoj trbuhom za kruhom. Od tada pa do danas prošlo je gotovo pola stoljeća, a Ante Iličić je za to vrijeme postao gazda, uzorni poljodjelac i zemljoposjednik, kojeg je nedavno odlikovao i predsjednik SiCG Svetozar Marović, i to medaljom za zasluge u poljoprivredi I. reda.
NEKAD SE RAD CIJENIO: »Prvih godinu dana po dolasku u Vajsku radio sam kod tetke, a potom još jednu godinu kod drugoga gazde«, priča Ante Iličić. »Nije se radilo kao danas, za nadnicu, radilo se za hranu i odjeću. Već poslije dvije godine, 1959., dobio sam kredit od zadruge, te sam kupio mali salaš i deset jutara zemlje. Tako sam postao svoj gazda. Tad sam doveo ženu i dijete, a ovdje smo, hvala Bogu, izrodili još četvero.«
Iličići danas obrađuju dvije i pol tisuće jutara. Oko 700 jutara je njihovo vlasništvo, a ostalo su uzeli u zakup, nešto od privatnika, a nešto od »Agrobačke«. U prosjeku zakup plaćaju 800 kilograma žita po jutru godišnje.
»Čini mi se da sam u Titovo vrijeme ljepše živio od obrade onih sirotinjskih 10 jutara zemlje, nego danas od dvije i pol tisuće. U ono vrijeme poljodjelstvo je bilo cijenjeno. Imali smo garantirane cijene otkupa svih proizvoda, kako ratarskih, tako i stočarskih. Te su cijene bile takve, da su pokraj proste reprodukcije omogućavale i solidnu zaradu. Danas ne. Stalno radimo pod pritiskom. Bez obzira koliko radimo, stalno smo na ivici rentabilnosti. O nekakvom profitu nema niti govora. Iz godine u godinu otkupne cijene naših proizvoda realno su sve niže, a dažbine, repromaterijal, nafta i zaštitna sredstva, sve su skuplji. Do nove mehanizacije dolazimo pod sve nepovoljnijim uvjetima. Povoljnih kredita više i nema, dostupni su nam samo oni sa zelenaškima kamatama. No, što je, tu je, povlačenja nema. Ovo što radim sa sinovima, funkcionira kao uhodan stroj, koji vuče samo naprijed. Tako je krenulo i ne smijemo stati. Uvijek očekujemo bolje dane«.
Osvrćući se unazad, Iličić se prisjeća da je posljednje noramalno razdoblje za poljodjelstvo bilo u vrijeme vlade Ante Markovića. Sve poslije toga, kaže, bilo je samo iscrpljivanje poljoprivrede. Ratne i poratne godine ova država preživjela je samo zahvaljujući vlastitoj proizvodnji hrane. »Konačno bi svi trebali shvatiti da je proizvodnja hrane sve važnija za cijeli svijet. Može se i bez lijepog automobila i bez lijepe odjeće, no želudac se mora napuniti. Poljoprivreda puni želudac ove države, a zauzvrat ne dobiva gotovo ništa. Ne znam kada će vladajuće garniture konačno shvatiti da se dinar uložen u poljoprivredu najbrže vraća«, kaže Iličić.
PRIVATNICI SE DRŽE DOGOVORA: Ove je godine gazdinstvo Iličića imalo 250 jutara žita. Sve su predali državi, no to ne znači da im je sve i isplaćeno. Još će se, kaže, načekati obećane premije. Preostalih 2.250 jutara je pod sojom. Imaju čvrst ugovor sa »Sojaproteinom«, garantira im cijenu od 12 do 13 dinara po kilogramu. Ni to nije cijena koja bi donijela veliku zaradu, bar ne adekvatnu uloženom trudu. Pripremaju se za dolazeću sjetvu, pribavljaju sjemensku robu, gnojivo, zaštitna sredstva, obnavljaju mehanizaciju, onoliko koliko mogu.
O iskustvu poslovanja s privatnim i državnim poduzećima Ante Iličić kaže: »Ima puno razlike. S privatnicima su pregovori mukotrpniji, ali se, za razliku od društvenih i državnih institucija, dogovori uvijek poštuju. Bit će najbolje kad se sve privatizira. Najlošije rješenje je kada je sve naše, a nitko ni za što nije odgovoran. Kod privatnika se zna tko kosi, a tko vodu nosi. Puno se odgovornije ponašaju, jer im je stalo da ja ove godine budem zadovoljan, pa da s njim poslujem i dogodine.«
U poljoprivredi su kruh našla dvojica sinova Ante Iličića. Treći je u Zagrebu, privatni je autoprijevoznik. Ova dvojica, koji su ostali poljoprivredi, nadaju se da će imati budućnost u ovom poslu. Ovakvo stanje ne može vječito trajati, kažu, mada im se ne sviđa što se država toliko zadužuje. Nije teško zadužiti se, teško je dug vratiti, njihova je logika.
»Mi ne možemo biti konkurentni u svijetu ni s automobilima, ni s televizorima, ni s hladnjacima, ali zato, ukoliko pametno iskoristimo resurse, proizvodnja hrane i to one, zdrave, može biti osnova našega prosperiteta«, dodaje Ante Iličić. »Imamo našu Bogom danu Vojvodinu, imamo vrijedne ljude, konačno, imamo i tradiciju u proizvodnji hrane, pa ne vidim zbog čega poljoprivredni proizvođači ne bi došli na pozicije na kojima su nekada bili. Sinovima bih želio da od poljoprivrede žive i zarađuju onoliko, koliko sam ja zarađivao sedamdesetih i osamdesetih godina.
ORDEN IZ RUKU MINISTRICE: O ordenu, koji je dobio od predsjednika Marovića, kaže: »Ima tu svega po malo, kad je riječ o razlozima za taj orden. I količina zemlje koju obrađujem, i rezultati koje postižem u proizvodnji, a u kritičnim vremenima, osobito 1995. godine, nisam žalio pomoći ljudima. Dao sam Crvenom križu 40 vagona žita i 5 tona jestivog ulja. Valjda sam nekom pomogao, nije mi žao, Bog sve vidi, pa se dobro jednoga dana i vrati. Taj orden mi je uručila ministrica poljoprivrede osobno na prijemu, koji je tom prigodom organiziran u Skupštini općine Bač. Od silnog uzbuđenja nisam upamtio ništa od govorancija nazočnih političara«.
Kad je već riječ o političarima, Ante Iličić im poručuje kako je krajnje vrijeme da se prestanu svađati preko novina i televizije i da više razmišljaju o problemima koje moraju riješiti. »Ja, ovako star i neuk, vidim kako nam najveći problem postaje veliko povećanje broja nezaposlenih. To bi trebalo hitno rješavati, u poljoprivredi postoje ogromne rezerve za rješavanje toga problema. Meni, doduše, nije potrebna radna snaga, u ratarstvu je veća primjena strojne obrade, no voćarstvo, povrtlarstvo, stočarstvo, kao i prerađivačka industrija vezana za navedene grane, mogli bi biti značajni kapaciteti za upošljavanje velikog broja radnika. Razvojem prerađivačke industrije u selima, gdje se proizvode i sirovine, riješili bismo i problem odlaska mladih ljudi iz sela u gradove. Vjerojatno bi veliki dio njih ostao na selu, ukoliko bi mogli dobiti uposlenje. Time bi se zaustavilo starenje naših sela. Pogledajte samo Vajsku. Puno praznih kuća, puno staračkih kućanstava, u školi iz godine u godinu sve manje učenika, velečasni već odavno sve više sahranjuje, a manje vjenčava i krsti.
